AMX-30

Radovi u tijeku!
Baustelle.svg

Jedan vrijedni suradnik upravo radi na ovom članku!
Mole se ostali suradnici da NE uređuju ovaj članak dok je ova obavijest prisutna.
Koristite stranicu za razgovor na ovom članku ako imate komentare i pitanja u vezi s člankom.
Kada radovi budu gotovi, suradnik koji uređuje ovaj članak, predložak će sam ukloniti!
Hvala na razumijevanju!
(Predložak će biti uklonjen ako kroz 24 sata od trenutka postavljanja nema izmjena na članku.)

AMX-30
AMX-30.JPG

AMX-30B2

Namjena Glavni borbeni tenk (MBT)
Zemlja porijekla Flag of France.svg Francuska
Povijest proizvodnje
Dizajn GIAT Industries
Početak razvoja 1963.
Proizvođač GIAT Industries / Nexter
Proizvodnja 1966. - 1993.
Broj primjeraka 3.571
Borbena povijest
Uveden u uporabu 1966.
Status u uporabi
Svojstva
Dužina 9,48 m
Širina 3,1 m
Visina 2,86 m
Masa 36 tona
Posada 4
Oklop i naoružanje
Oklop čelične ploče 80 mm debljine
Osnovno naoružanje 105 mm top
Sekundarno naoružanje 7,62 mm strojnica
20 mm sutomatski top
Pokretljivost
Pogon dizel motor Hispano-Suiza HS 110

680 KS (510 kW)

Ovjes torzijske poluge
Brzina 65 km/h
Snaga/težina 18,9 KS/tona
Doseg 600 km
Preuzeto sa Militaryfactory.com 31.10.2009.

AMX-30 je glavni borbeni tenk kojeg je projektirala francuska tvrtka GIAT, čiji je prvi naručitelj i operator bila Francuska vojska 1966. godine. Razvijan je razvijan usporedno s njemačkim Leopard 1. Prvih 5 tenkova je predano 501. Régiment de Chars de Combat (tenkovska pukovnija) u kolovozu 1966. godine. Proizvodna inačica tenka AMX-30 je zbog povećanja pokretljivosti težila 36 tona, ali je zbog toga žrtvovana oklopna zaštita. Francuzi su važnost pokretljivost tenka stavljali ispred oklopne zaštite. Vjerovali su da ako tenk zbog oklopa bude previše težak, da će unatoč svom tom silnom oklopu biti ranjiviji zbog premale pokretljivosti. Manjak oklopne zaštite u odnosu na svoje konkurente u drugim državama su pokrili većom brzinom i manjim dimenzijama tenka, uključujući i visinu od 2,28 metara. Glavno naoružanje je činio 105 mm top, koji ispaljuje visoko-eksplozivne protutenkovske granate znane kao Obus G. Obus G koristi vanjsku čahuru, odvojenu od glavnog dijela granate kuglastim ležajem kako bi granati bila stabilizirana vrtnja bez učinka na bojnu glavu. Tenk pokreće 720 KS (540 kW) snažan HS-110 dizelski motor koji omogućuje maksimalnu brzinu od 65 km/h. Snaga se prenosi uz pomoć pomalo problematične transmisije koja utječe na ukupne performanse tenka.

Zbog problema uzrokovanih nepouzdanom transmisijom, 1979. Francuska vojska je počela modernizaciju svojih tenkova na AMX-30B2 standard. Modernizacija je uključivala novu transmisiju, poboljšan motor i uvođenje novog stabiliziranog kinetičkog penetratora i još neka poboljšanja. Proizvodnja tenka AMX-30 je također proširena na razne inačice i izvedbe, uključujući AMX-30D (oklopno vozilo za popravke), AMX-30R (protuavionski topnički sustav), nosač mosta, lanser Pluton taktičkih nuklearnih raketa i lanser za rakete zemlja-zrak.

Prethodnici AMX-30 su bila dva poslijeratna francuska srednje teška tenka, uključujući ARL 44. Iako je ARL 44 bio prijelazni tenk, razvoj njegovog nasljednika, tenka AMX-50 je zaustavljen sredinom 1950-ih u korist uvođenja u službu M47 Patton tenkova. Godine 1956. Francuska vlada je ušla u združeni projekt razvoja novog standardnog tenka zajedno sa Njemačkom i Italijom. Iako su se ove tri zemlje dogovorile oko karakteristika koje bi novi tenk trebao imat, obje države, Francuska i Njemačka su počele raditi na osobinama prototipa sa namjerom testiranja osobina i kombiniranjem najboljih rezultata. No, projekt je propao zato što je njemačka strana nije htjela prihvatiti francuski 105 mm tenkovski top, a francuska strana je odlučila da će odgoditi proizvodnju do 1965. godine. Kao rezultat propalih pregovora, obje strane su odlučile napraviti tenkove na osnovi svojih prototipova. Njemački tenk je postao Leopard 1, dok je francuski prototip postao AMX-30.

Početkom 1969., tenk AMX-30 i neke njegove inačice je naručila Grčka, kojoj se kasnije pridružila i Španjolska. Daljnjih godina AMX-30 je izvezen u Saudijsku Arabiju, Venezuelu, Katar, Ujedinjene Arapske Emirate, Cipar i Čile. Do kraja proizvodnje napravljeno je ukupno 3.571 primjerak tenka AMX-30 i njegovih inačica. Španjolska i Venezuela su kasnije počele opsežne programe modernizacije kako bi produljile operativni vijek svojih vozila dovođenjem na moderniji standard. U Zaljevskom ratu 1991., AMX-30 su bili dopremljeni od Francuske i Katarske vojske gdje su sudjelovali u borbama protiv Iračkih snaga. No, do danas Francuska i većina ostalih država korisnica su zamijenili svoje AMX-30 sa modernijim tenkovima.

Povijest i pozadina razvoja

Premda je njemačka okupacija francuske tijekom Drugog svjetskog rata privremeno omela i onemogućila razvoj borbenih oklopnih vozila, skrivena istraživanja su omogućila Francuskoj da veoma brzo nakon svojeg oslobođenja sredinom 1944. nadoknadi izgubljeno vrijeme.[1] Tijekom okupacije Francuska je tajno radila na oklopnom programu koji je 1944. preuzela državna tvornica Atelier de Construction de Rueil (ARL), čiji je daljnji razvoj programa u svojim pogonima rezultiralo projektiranjem i proizvodnjom tenka ARL 44, čija je proizvodnja pokrenuta 1946. godine.[2] Tenk je pokretao Maybach HL-230 motor snage 575 KS (429 kW) i bio je naoružan sa 90 mm tenkovskim topom.[3] Iako je 48 tona teško vozilo bilo usporedivo sa tadašnjim borbenim tenkovima u vatrenoj moći i snazi motora, imao je izrazite nedostatke uključujući zastarjele gusjenice.[1] Iako je bilo planirano proizvesti 600 primjeraka, konačan broj proizvedenih do 1950. je bio 60 primjeraka. Iste godine su isporučeni 503. tenkovskoj pukovniji francuske vojske.[4] S obzirom da je ARL 44 od samog početka razvoja smatran samo kao prijelazni tenk za oklopne snage francuske vojske, rad na novom tenku je započeo već od ožujka 1945. godine.[1]

AMX 50 u muzeju tenkova u Saumuru

Razvoj novog tenka je ponuđen pet različitih proizvođača, uključujući Atelier de Construction d'Issy-les-Moulineaux (AMX), Forges et Chantiers de la Méditerranée (FCM), Renault, Societe Lorraine de Dietrich (SLD-Lorraine) i Societé d'Outillage Mécanique et d'Usinage d'Artillerie (SOMUA).[4] Novo vozilo je bazirano na poslijeratnim potrebama za jednim borbenim tenkom.[1] Novo vozilo je označeno kao AMX-50 i njegova šasija i suspenzija su bili slični onima na njemačkom Panther tenku, kojeg je rabila francuska vojska odmah nakon Drugog svjetskog rata.[5] Specifikacije francuske vlade za novi tenk su bile pod jakim utjecajem njemačkog tenka Panther i težeg Tiger I. Francuska vojska je izričito htjela tenk sa razinom oklopne zaštite starijih tenkova i vatrenom moći modernih tenkova.[6] Premda je dizajn posuđen sa njemačkog tenka, uključujući Maybach 1000 KS (750 kW) snažan motor baziran na ranijem modelu i torzijske poluge osovinskih kotača, AMX-50 posjeduje i nekoliko originalnih značajki.[7] Na primjer, AMX-50 ima oscilirajuću kupolu koja se sastoji od dva dijela, od kojih je jedan postavljen na oslonac donjeg dijela, pričvršćen na prsten kupole. Glavni top je postavljen na gornji dio, olakšavajući elevaciju i depresiju topa, a isto tako pojednostavljuje opremu sustava upravljanja paljbom i instalaciju sustava automatskog punjača topa.[8] Od tri konstruktora, Renault se povukao iz programa, dok je početkom 1946. Francuska vlada odabrala AMX i SOMUA za daljnji razvoj.[4] Prototipovi su određeni kao M4 i AMX je dovršio svoj prototip 1949., dok SOMUA nije bila gotova do 1956. godine.[9] AMX-ov prvi prototip je bio naoružan sa 90 mm topom, dok je drugi prototip u srpnju 1950. bio opremljen većim 100 mm topom.[8] Iako je bilo namjere da se AMX-50 pusti u proizvodnju kao standardni srednji tenk Zapadnoeuropske unije[6], zbog financijskih razloga i dolaska vojne pomoći iz SAD-a u obliku isporuke 856 M47 Patton tenkova[10] uzrokovalo je da se originalni projekt zaustavi.[8][11] 1951. godini odlučeno je da se program uklopi sa projektom razvoja teškog tenka sa još većim 120 mm tenkovskim topom; iako su napravljena tri prototipa, ovaj projekt je također napušten 1956. Godine, uglavnom zbog neuspjeha u razvoju dovoljno jakog motora.[6]

Char Batignolles-Châtillon

Francuska je projekt AMX-50 tenka 1951. provremeno službeno napustila kao i plan proizvodnje srednjeg tenka.[12] Bilo je očekivano da će Zapadna Njemačka uskoro dobit dopuštenje da se ponovno naoruža i Nijemci su počeli preuzimati opremanje svojih oružanih snaga sa gomilanjem jeftinijim lakim, ali relativno snažnim srednjim tenkovima.[12] Plan isporuke više tisuća takvih tenkova Nijemcima je uključivao i da Francuska usvoji ideju i plan stvaranja lakih tenkovskih "Type 67" oklopnih divizija, za koje je AMX-13/105 posebno namijenjen.[12] Privatni pothvat dizajniranja ciljanog i ispunjenog jednakim zahtjevima je bio nešto malo veći Char Batignolles-Châtillon. Izvedeni prototip gore spomenutog srednjeg tenka napravljen je 1955. i dokazao je da je moguće proizvesti tenk sa prvoklasnim topom koji ima oklopnu zaštitu prednjeg dijela ekvivalentnu sa 80 mm debljine homogenog čeličnog oklopa i sa ukupnom težinom tenka od 30 tona. Ovaj prototip je ponovno probudio interes u razvoju srednjeg tenka.[12]

Godine 1956. obrambena radna skupina Zapadnoeuropske unije zvana FINBEL (nazvana je prema Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu), koja je osnovana 1953. i sastavljena od različitih glavnih stožera,[13] konceptirala je odredbe specifikacija za novi srednji tenk koji bi na kraju zamijenio američke i britanske tenkove u službi u tim državama. Iste godine, Njemačka se pridružila radnoj skupini, što je promijenilo naziv skupine u FINABEL (dodano "A" označava Allemagne, "Njemačku" u Francuskoj) i 27. listopada 1956. u gradu Colomb-Béchar dogovoren je bilateralni sporazum između francuske i njemačke o suradnji u izgradnji tenka.[14] Iako ostale države članice FINABEL-a nisu službeno sudjelovale,[14] klasa je nazvana Europa-Panzer kako bi se naglasila povezanost projekta sa Europom i stručnjaci iz svih zemalja članica su sudjelovali u procesu razvoja.[15] Specifikacije (FINABEL 2A5)[16] za novi tenk su tražile laki i pokretni borbeni tenk, postavljajući limit težine na 30 tona i osobine teško oklopljenog vozila stavile kao kompromis.[17][18] Francuski i njemački inženjeri su tijekom konferencije i Bonnu dana 13. veljače 1957. definirali potrebe za budući tenk. To uključuje maksimalnu širinu do 3,15 metara, visinu do 2,15 metara i 105 mm tenkovski top kojeg će razviti francusko-njemački vojni istraživački institut u gradu Saint Louis.[19] Novi tenk bi trebao imati zrakom hlađeni benzinski motor, torzijske poluge suspendirane sa hidrauličnim šokovima, odnos snage i težine od barem 30 KS/t i radijus kretanja od 350 km. U svibnju, Italija se pridružila projektu, bez ikakvog materijalnog doprinosa projektu zato što nakon rata nije imala biroe za razvoj tenkova.[14] Iste godine, 28. studenog,[14] Francusko i Njemačko ministarstvo obrane u Parizu su dogovorili ugovor koji će dopustiti objema državama da proizvedu dva prototipa odvojeno.[20] Sljedeće godine, projekt je dobio prvu prijetnju kada je Charles de Gaulle preuzeo vlast u Francuskoj, stvarajući Petu republiku: ugovor u Parizu je kao glavni cilj imao razvoj zajedničkog nuklearnog oružja i 17. lipnja 1958., no de Gaulle je odlučio odbiti Njemačku i Italiju kako se ne bi protivio SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovo je navelo Njemačku da izgubi interes za projekt razvoja zajedničkog tenka. [14]

Francuski prototipovi su razvijeni i proizvedeni od strane Atelier de Construction d'Issy-les-Moulineaux pod upravom generala Josepha Moliniea od Direction des Études et Fabrications d'Armements (DEFA, kasnije Direction Technique des Armements Terrestres)[21] i AMX-ovog glavnog inženjera Heisslera,[22]. Prvi prototip je dovršen u rujnu 1960., testiran od veljače 1961., a drugi sa poboljšanim daljinomjerom i gusjenicama je dovršen u srpnju 1961. Ova prva vozila su imala vrlo zaobljenu kupolu, kao promišljena imitacija kupole sa sovjetskog T-54 i Sofam benzinski motor. Ostalih sedam sa poboljšanom zaglađenom lijevanom kupolom su proizvedeni između 1961. i 1963. godine.[14][23] Rad na njemačkim prototipovima su dodjeljena dvama timovima. Tim A se sastojao od tvrtki Porsche, Maschinenbau Kiel i Luther & Jung. Tim B se sastojao od tvrtki Ruhrstahl, Rheinstahl-HANOMAG i Henschel.[24] Drvene makete u prirodnoj veličini su dovršene 1959., dok su prva dva prototipa dovršena do 1961. (dovršio ih je Tim A).[25]

Razvoj i opis

Datoteka:Amx30 proto 09.jpg
Prototip tenka AMX-30 iz 1963. godine

De Gaulle je odlučio da Francuska, iako službeno i dalje ostaje članicom, neće sudjelovati u NATO vojnoj organizaciji. Ova odluka je prouzročila puknuće veza između Francuske i Zapadne Njemačke, koja je počela naglašavati važnost standardizacije sa američkom opremom, osobito u naoružanju i provođenja nove NATO-ove politike uporabe dizelskih motora koji mogu rabiti više vrsta goriva. [22] Njemački ministar obrane Franz Josef Strauss počeo se protivit projektu zajedničkog tenka. [22] U srpnju 1963. Njemački odbor za obranu Bundesrat je odlučio nabaviti čistokrvni njemački tenk. [26] Francuska vlada je kao odgovor na njemačku odluku postupila na isti način.[16]

Unatoč toga usporedna testiranja su održana u Mailly-le-Camp, Meppen, Bourges i Satory[16] između 5 francuskih i 5 njemačkih prototipova imeđu kolovoza i listopada 1963. Pod talijanskim, nizozemskim, belgijskim i američkim nadzorom. [26][27] Francuski tip je dobio odvojenu nacionalnu oznaku - AMX 30.[26] Testiranja su pokazala da njemački tip, koji je 1. Listopada isto dobio svoje nacionalno ime Leopard, ima puno bolju pokretljivost i akceleraciju. [26] Francuska vlada je izjavila da neće moći pokrenuti proizvodnju novog tenka do 1965.,[28] jer su Nijemci odbili ugraditi francusko-njemački 105 mm tenkovski top. Umjesto njega, odabrali su britanski Royal Ordnance L7 čijih 1500 primjeraka su naručili u jeseni 1962.,[25][29] a njihova početna nastojanja da proizvode zajednički tip municije dostatne kvalitete u njemačkoj u tvrtki Rheinmetall su propali. [22] Prijedlog za spas projekta da se kombinira francuska kupola i njemačka šasija su propali. [22] Kao rezultat svega, program je okončan i francuska i njemačka strana su definitivno odlučile da će usvojiti dva odvojena tenka. [30]

Jedan od dva pred proizvodnih modela iz 1965.

Prototipovi tenka AMX-30 su težili 32,5 tona i bili su zbijenih dimenzija. Bili su širine 3,1 metara što se može usporediti samo sa švicarskim Panzerom 61 i visine 2,18 metara što se može usporediti samo sa sovjetskim T-55. U usporedbi sa AMX-50, AMX-30 je imao konvencionalnu kupolu zato što je otkriveno da je puno teže zatvoriti oscilirajuće kupole od prodora radioaktivne prašine i vode kada je tenk u vodi.[23] Oscilatorne kupole su imale i veliku balističku manu u području između spoja kupole i tijela tenka.[31] Prva dva prototipa su originalno bila pogonjena sa 720 KS snažnim motorom nazvanim SOFAM 12 GSds paljeni svjećicama. Kasnije je ugrađen dizelski motor na više goriva, kojeg je razvila tvrtka Hispano-Suiza. Sedam prototipa tenka AMX-30 iz 1963. Su kasnije nadograđena sa novim dizelskim motorom. [32] Dva sljedeća prototipa koji su bili pred produkcijska vozila su dovršeni u studenom 1965. [33]

Prva proizvodna inačica tenka AMX-30 nazvana je AMX 30B kako bi se razlikovala do AMX 30A prototipova. [34] Prvi primjerci su dovršeni u lipnju 1966., poizvedeni sa zavarenim i lijevanim tijelom tenka i u potpunosti lijevanom kupolom. [11] Produkcijska inačica imala je borbenu masu od 36 tona. [35] AMX-30-ova obrana i preživljavanje na bojištu je bazirano na pokretljivosti. Francuski inženjeri su vjerovali kako će se tenkova pokretljivost biti od veće koristi nego običan čelični oklop. Kao rezultat njihovog mišljenja, AMX-30 je imao tanji oklop od većine ostalih glavnih borbenih tenkova koji su bili u proizvodnji u to vrijeme.[36] Kupola je imala maksimalnu debljinu oklopa od 50 mm, a oklop je bio ukošen za 70o na prednjem dijelu i 23o na bočnim stranama, što je pružalo zaštitu od 20-milimetarskog penetrirajućeg projektila. [37] Vrijednosti za efektivne debljine oklopa ukošenog oklopa su: 79 mm za prednji dio tijela, 59 mm za dočni prednji dio tijela, 30 mm za stražnje bočne strane tijela, 15 mm za podnicu i krov tijela, 80,8 mm za čeoni oklop kupole, 41,5 mm za bočne strane kupole, 50 mm za stražnji dio kupole i 20 mm za krov kupole.[38] Dodatna zaštita je ponuđena ugradnjom nuklearno, biološkog i kemijskog zaštitnog seta u koji je uključen ventilacijski sustav.[39]

AMX-30 FORAD (Force Adverse), predstavlja sovjetski T-72, na manevrima

Jedna od jedinstvenih karakteristika tenka AMX-30 je bio Obus à Charge Creuse de 105 mm Modèle F1 (Obus G) HEAT projektil[35] i Modele F1 jednodijelni čelični 105 mm glavni top.[40][41] |dio|HEAT bojna glava je patila od stabilizirane vrtnje zbog paljbe iz užlijebljene cijevi topa[42], što je natjeralo Francuze da razviju granatu Obrus G[32], (Gresse).[14] Projektil je bio sastavljen od dva glavna dijela, uključujući vanjsku čahuru i suspendirane unutarnje čahure koje su međusobno odvojene kugličnim ležajem. To je omogućilo projektilu da ima stabiliziranu vrtnju, i zbog toga veću učinkovitost od normalno stabilizirane HEAT granate. Unutarnja čahura se nije vrtjela omogućujući bojnoj glavi da radi sa maksimalnom učinkovitosti. Bojna glava koja je sadržavala 780 grama hexolitea [43] i mogla je probiti 400 mm čeličnog oklopa. Bila je učinkovita protiv tenkova na udaljenostima do 3000 kilometara. Zbog toga što je kombinirala dobru učinkovitost penetracije i dovoljno veliki domet u svoje je vrijeme bila smatrana kao "idealna granata".[32] AMX-30 je bio dizajniran i za paljbu OCC F1 Mle.60 visokoeksplozivnog projektila, SCC F1 trening granata i OFUM PH-105 F1 dimnih granata.[44] Glavni top je bio suspregnut sa trzajnom kočnicom, koja je imala maksimalni intenzitet od 400 mm i imala elevaciju od -8 stupnjeva do 20 stupnjeva. Naoružanje kupole je prošireno sa koaksijalno montiranom 12,7 mm M2 Browning strojnicom. Zapovjednik tenka je mogao rabiti 7,62 mm protuzrakoplovnu strojnicu postavljenu na krov kupole.[45] Borbeni komplet se sastojao od 50 105 mm granat, ,[45] 748 metaka za 12,7 mm strojnicu i 2.050 metaka za 7,62 mm protuzrakoplovnu strojnicu. [46] Zapovjednik tenka je imao kupolu koja je nudila deset vizora za pregled od 360o i binokularni teleskop sa 10x uvećanjem. Zapovjednik je imao i optički daljinomjer. Topnik je imao teleskopski vizor za top i dva periskopa za motrenje. [35]

Serijska verzija AMX-30B je opremljena sa Hispano-Suiza HS-110 dizelskim motorom koji je postavljen u stražnji dio tijela tenka. Motor obujma 28,8 litara i snage 720 KS (540 kW) mogao se na bojnom polju zamijeniti u 45 minuta. Maksimalna cestovna brzina tenka bila je 65 km/h. Tenk sa maksimalnom količinom od 970 litara goriva u spremniku ima domet kretanja do 600 kilometara.[47] Snaga motora se prenosi preko Gravina G.H.B.200C dvostruke centrifugalne spojke.[48] Mjenjač je bio AMX 5-SD-200D sa pet brzina za naprijed i pet za rikverc. Ova transmisija je bila po uzoru na transmisiju na njemačkom tenku Panther i bazirana je na projektu koje je započeo 1938. Godine. Transmisija je bila od AMX-ovih glavnih promašaja i uzroka problema. Vozač je morao sam mijenjati brzine u točno određenim trenucima čak i ako se tenk kreće po teškom terenu. [49] Tenkova težina je raspodijeljena na po svakoj strani tenka pet dvostrukih kotača načinjenih od legure aluminija. Kotači su gumom presvučenim, i pokretali su gusjenice širine 570 mm. [50] Tenk je mogao savladati vodenu prepreku dubine do 1,3 metra bez ikavke pripreme, do 2 metra sa sitnim pripremama i do 4 metra sa punom pripremom. [36] Puna priprema uključivala je dodavanjem disalice, instalaciju prednje ploče koja se postavila na prednji dio tijela preko otvora za hlađenje motora[51] i postavljanjem infracrvene vozačke opreme koja je uključivala i reflektor. [11] Godine 1969. Napravljeno je jedno specijalno vozilo za trening zarona. Vozilo je nazvano AMX 30 Gloutte (od francuskog faire glouglou, "grgljati") i bilo je bez gusjenica i motora. Mogao se preko rampe mogli spustiti u akumulaciju uz pomoć vitla. Bio je opremljen sa cijevi za brzi bijeg iz vozila.[52]


Razvoj

Razvoj novog tenka predviđenog da zamjeni tenk M-47 u naoružanju francuske vojske povjeren je "D 'Issy - les - Moulineaux" krajem pedesetih godina. Prva dva prototipa završena su 1960. godine, a do proljeća 1963. izrađeno je još sedam probnih modela. Iste godine francuska vlada je odobrila proizvodnju vozila AMX-30 i njihovo uvođenje u naoružanje. Prva predserija je bila gotova 1965. godine, a masovna serijska proizvodnja počela je 1966. godine. Slijedeće godine tenk je uveden u operativnu upotrebu.

Dizajn

Vatrena moć

Osnovno naoružanje tenka AMX-30 je top MleF1 105 mm s duljinom cijevi 56 kalibra i magnezijevom termalnom oblogom koji je u biti francuska kopija britanskog topa L7. Top je stabiliziran u dvije ravnine, a navođenje je elektrohidraulično ili mehaničko. U borbenom kompletu nalazi se ukupno 50 granata i to šest tipova: razorna, potkalibarna, dimna, osvjetljavajuća, kumulativno razorna i navođena raketa. Potkalibarska granata ima početnu brzinu 1525 m/s i na udaljenostima većoj od 2000 metara probija oklop tenka T-72. Komulativno razorna granata OBUSA ima projektil težine 10.95 kg što je dostatno za probijanje 360 mm homogenog čelika.

S lijeve strane topa ugrađen je mitraljez 12.7 mm, a kasnije automatski top M-693 F2 20 mm koji je spregnut s topom 105 mm. Maksimalna mu je elevacija +40 stupnjeva kako bi se mogao rabiti protiv sporijih zrakoplova i helikoptera. Top može gađati ciljeve na zemlji na udaljenostima do 1500 m ili niskoleteće ciljeve do 1000 m udaljenosti. U borbenom kompletu se nalazi 1050 metaka za 12.7 mm ili 441 metak za top 20 mm. Na tenku se još nalazi protuavionska strojnica 7.62 mm kojom se može upravljati i iz unutrašnjosti vozila. Borbeni komplet sadrži 5500 metaka za 7.62 mm.

SUP u izvornoj verziji ima ciljaničku spravu sa koincidentnim daljinomjerom i dva periskopa. Godine 1979. dobiva suvremeni SUP APX M581 koji se sastoji od laserskog daljinomjera, termovizije, balističkog računala i ostalih potrebnih djelova. Podaci o vremenu (temperatura zraka, brzina vjetra i vlažnost) unosili su se ručno, kao i o tipu granate koju su rabili. Unatoč svemu to je bio vrlo napredan SUP za svoje vrijeme, po mnogočemu moderan i danas.

Oklopna zaštita

Tijelo tenka izrađeno je na kombinaciji lijevanih i varenja ploča pancirnog čelika maksimalne debljine 79 mm. Dno je izvedeno od monolitnog čelika koji pruža bolju zaštitu od protuoklopnih mina od drugih vrsta čelika. Kupola mase 10 t je izrađena lijevanjem. Kao dodatna zaštita postavlja se eksplozivno-reaktivni oklop za zaštitu od protuoklopnih raketa.

Pokretljivost

U trenutku nastanka AMX-30 ima je sasvim dobru pokretljivost. Zahvaljujući motoru Hispano-Suiza HS 110 (proizvodio ga je Renault) s 12 cilindara i maksimalne snage 720 KS, 37 tona težak tenk imao je solidan omjer snage i težine od 18.91 ks/t. To je dostatno da se razvije najveća brzina od 65 km/h. S 970 litara goriva u spremnicima AMX-30 može prijeći do 600 kilometara. Kao pogonsko gorivo može koristiti dizel, kerozin i benzin. Motor je radi popravka moguće izvadit za 60 minuta. Mehanička transmisija u bloku 5SD 200D ima pet stupnjeva prijenosa za kretanje naprijed i jedan nazad.

Gusjenice širine 570 mm imaju 83 čelična članka prelivena gumom. Tenk bez ikakve pripreme može savladati vodenu zapreku dubine 1.3 metra, a sa disalicom 4 metra.

Inačice

AMX s nuklearnim projektilom

AMX-30B2

Modernizirana varijanta AMX-30B2 razvijena je 1981. godine, a slijedeće godine su napravljeni prvi primjerci. U početku je planirano da se ugradi jači top od 120 mm, ali se umjesto toga razvilo jače streljivo. Zbog promjene tipa municije borbeni komplet se smanjio na 47 granata. Izvedene su i neke manje izmjene koje su povećale masu tenka za 1 tonu. To nije utjecalo na pokretljivost jer je ugrađena moderne transmisije MINERVA ENC2000 sa hidrodinamičkim pretvaračem okretnog momenta i hidrostatičkim uređajem za upravljanje.

AMX-30 Brenus

Verzija sa ugrađenim eksplozivno-reaktivnim oklopom označena je AMX-30 Brenus.

AMX-30S

Verzija AMX-30S izvedena je 1973. godine i namijenjena je izvozu u zemlje s tropskom klimom. Jedina vidljiva razlika od standardnog tenka AMX-30 je postojanje štitnika gusjenica. Ovaj tenk ima i slabiji motor (405kW) i vodeno hlađenje. AMX-30S licencirano se proizvodio u španjolskoj, a izvezen je u Saudijsku Arabiju.

Vozila napravljena na osnovi tenka AMX-30

Na osnovi tenka AMX-30 napravljena su i vozila:

  • AMX-30D – tenk za izvlačenje
  • AMX-30H – tenk nosač mosta
  • AMX-30DCA – samovozni protuavionski top 30/2 mm
  • Nosač taktičke balističke rakete Pluton
  • Lansirno vozilo za raketni sistem PVO Roland
  • Lansirno vozilo za raketni sistem PVO Shahine
  • Lansirno vozilo za raketni sistem PVO Crotale
  • Tenk za obuku vozača
  • GCT – samovozni top 155 mm

Korisnici

Tenk je postigao vrlo dobar izvozni uspjeh, a uz francusku su ga rabili još i : Čile, Cipar, Grčka, Irak, Kuvajt, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Španjolska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Venezuela.

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Ogorkiewicz, p. 2
  2. de Mazarrasa (1990), p. 7
  3. de Mazarrasa (1990), pp. 7–8
  4. 4,0 4,1 4,2 de Mazarrasa (1990), p. 8
  5. Miller, pp. 84–85
  6. 6,0 6,1 6,2 Jeudy, p. 215
  7. Ogorkiewicz, pp. 2–3
  8. 8,0 8,1 8,2 Ogorkiewicz, p. 3
  9. de Mazarrasa (1990), pp. 8–9
  10. These were delivered between 1954 and 1956; Zaloga (1999), p. 13
  11. 11,0 11,1 11,2 Miller, p. 85
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 Jeudy, p. 252
  13. Spielberger, p. 113
  14. 14,0 14,1 14,2 14,3 14,4 14,5 14,6 Jeudy, p. 253
  15. Spielberger, p. 124
  16. 16,0 16,1 16,2 Caiti, p. 33
  17. Ogorkiewicz, pp. 3–5
  18. Hilmes, pp. 16–17
  19. Mercillon, p. 38
  20. de Mazarrasa (1990), p. 9
  21. Foss (1986), p. 21
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 Jeudy, p. 254
  23. 23,0 23,1 Ogorkiewicz, p. 5
  24. Jerchel, pp. 3–4
  25. 25,0 25,1 Jerchel, p. 4
  26. 26,0 26,1 26,2 26,3 Spielberger, p. 128
  27. Jerchel, p. 6
  28. Jerchel, p. 7
  29. Spielberger, p. 117
  30. Hilmes, p. 17
  31. Simpkin, p. 139
  32. 32,0 32,1 32,2 Ogorkiewicz, p. 6
  33. Jeudy, p. 255
  34. Crow, p. 140
  35. 35,0 35,1 35,2 Ogorkiewicz, p. 8
  36. 36,0 36,1 Foss (1976), p. 14
  37. de Mazarrasa (1990), p. 28
  38. Foss (1986), p. 28
  39. Miller, p. 88; de Mazarrasa (1990), p. 28
  40. de Mazarrasa (1990), pp. 21–22
  41. The gun was protected from bending with a magnesium alloy thermal sleeve; Ogorkiewicz, p. 8
  42. Ferrari, p. 87
  43. Caiti, p. 34
  44. de Mazarrasa (1990), p. 23
  45. 45,0 45,1 de Mazarrasa (1990), p. 22
  46. de Mazarrasa (1990), p. 24
  47. Ogorkiewicz, p. 9
  48. de Mazarrasa (1990), p. 26
  49. de Mazarrasa (1990), p. 27
  50. Ogorkiewicz, p. 10
  51. Ogorkiewicz, pp. 9–10
  52. Jeudy, p. 257

Predložak:Link FA