Američki građanski rat

Američki građanski rat
American Civil War Montage 2.jpg
Nadnevak 12. travnja 1861. - 9. svibnja 1865.[1]
Lokacija SAD
Ishod pobjeda Unije
Casus belli Izbor Abrahama Lincolna za predsjednika SAD-a i politička težnja za ozakonjenje abolicionizma
Sukobljeni
US 33 Star Flag 2.png
Sjedinjene Američke Države (Unija)
Flag of the Confederate States of America (1865).svg
Konfederativne Države Amerike (Konfederacija)
Vođe
US 33 Star Flag 2.png Abraham Lincoln
US 33 Star Flag 2.png Ulysses S. Grant
US 33 Star Flag 2.png William T. Sherman
US 33 Star Flag 2.png George Gordon Meade
US 33 Star Flag 2.png George A. Custer
Flag of the Confederate States of America (1865).svg Jefferson Davis
Flag of the Confederate States of America (1865).svg Robert Edward Lee
Flag of the Confederate States of America (1865).svg P.G.T. Beauregard
Flag of the Confederate States of America (1865).svg Braxton Bragg
Flag of the Confederate States of America (1865).svg Albert S. Johnston
Vojne snage
2,803,300 1,064,200
Posljedice
360,000 mrtvih[2]
275,200 ranjenih
260,000 mrtvih
137,000 ranjenih

Američki građanski rat (1861. - 1865.) u Sjedinjenim Američkim Državama, često zvan i samo kao Građanski rat, a ponekad i kao Rat između država, bio je građanski rat koji se vodio zbog secesije Konfederativnih država. Jedanaest južnjačkih robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje od SAD-a i formiralo Konfederativne Države Amerike (Konfederacija); ostalih dvadeset i pet država podupirale su saveznu vladu (Uniju). Nakon četiri godine ratovanja koje se odvijalo većinom u južnjačkim državama, Konfederacija se predala, a ropstvo je u cijelosti ukinuto. Problemi koji su doveli do rata dijelom su riješeni erom rekonstrukcije koja je uslijedila, premda su mnogi ostali neriješeni.

Tijekom predsjedničkih izbora 1860. godine, Repulikanska stranka na čelu s Abrahamom Lincolnom vodila je kampanju protiv širenja ropstva van država u kojima je ono već postojalo. Republikanci su strogo podupirali nacionalizam pa su proglasili prijetnje odcjepljenja kao izdaju. Nakon njihove pobjede na izborima, ali prije nego je nova administracija preuzela vlast 4. ožujka 1861. godine, sedam robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje te oformilo Konfederativne Države Amerike. Obje administracije - ona na odlasku predsjednika Jamesa Buchanana te nova na dolasku predsjednika Lincolna - odbile su legalizaciju secesije, smatrajući odcjepljenje pobunom. U to vrijeme ostalih osam robovlasničkih država odbilo je poziv na secesiju. Niti jedna međunarodna vlast nije priznala Konfederaciju.

Neprijateljstvo je službeno započelo 12. travnja 1861. godine kada su trupe Konfederacije zapucale na američku vojnu ustanovu Fort Sumter u Južnoj Karolini. Lincoln je nakon tog događaja objavio javni poziv za formiranje vojske dobrovoljaca iz svake države koji su trebali vratiti oduzeto savezno vlasništvo što je dovelo do proglašenja odcjepljenja još dodatne četiri robovlasničke države. Obje strane uskoro su regrutirale vojnike, a Unija je preuzela kontrolu pograničnih država u ranoj fazi rata te stvorila pomorsku blokadu. Ratovanje na istoku zemlje bilo je uglavnom neriješeno tijekom 1861. i 1862. godine budući je Konfederacija odolijevala napadima Unije koja je pokušala zauzeti glavni grad - Richmond (država Virginia). U rujnu 1862. godine Konfederacija je u državi Maryland doživjela poraz u bitci kod Antietama što je u konačnici odvratilo Britance da se umiješaju u sukob.[3] Nekoliko dana nakon te bitke, Lincoln je objavio Proglas o emancipaciji čime je ukidanje ropstva proglašeno glavnim ciljem rata.[4]

Godine 1863. napredak glavnog generala Konfederacije Roberta E. Leeja završen je porazom u bitci kod Gettysburga. Na zapadu, Unija je preuzela kontrolu nad rijekom Mississippi nakon bitke kod Shiloha (travanj 1862.) te opsade Vicksburga, cijepajući Konfederaciju na dva dijela i uništivši većinu njihove zapadne vojske. Zbog svojih uspjeha na zapadu, Ulysses S. Grant dobio je zapovjedništvo nad vojskom Unije 1864. godine te organizirao armije Williama Tecumseha Shermana, Georgea Meadea i drugih kako bi napali Konfederaciju sa svih strana. Grant je restrukturirao vojsku Unije te postavio generale kao zapovjednike divizija koji će podupirati njegov napredak prema Virginiji. Vodio je nekoliko teških bitaka protiv generala Leeja, a zbog snažnog odupiranja južnjačkih snaga morao je nekoliko puta mijenjati svoje planove te voditi opsadu Petersburga koja je gotovo uništila ostatak Leejeve vojske. U međuvremenu, Sherman je zauzeo Atlantu i marširao prema moru, pritom uništavajući infrastrukturu Konfederacije. Nakon što su propali pokušaji Konfederacije da obrane Petersburg, vojska se počela povlačiti, ali je uskoro poražena što je rezultiralo Leejevom konačnom predajom Grantu u Appomattox Court Houseu, 9. travnja 1865. godine.

Američki građanski rat bio je jedan od najranijih industrijskih ratova. Za potrebe ratovanja uvelike su se koristile željezničke pruge, telegrafi, parobrodi te masovna proizvodnja oružja. Prakse koje je razvio Sherman u državi Georgiji te mobilizacija civilnog stanovništva i samo financiranje nagovijestili su Prvi svjetski rat u Europi. To je do danas ostao najubojitiji rat u američkoj povijesti u kojem je poginulo otprilike 750 tisuća vojnika[5] te neodređeni broj civila. Povjesničar John Huddleston procjenjuje ukupan broj mrtvih na otprilike 10% svih muškaraca na sjeveru u dobi između 20 i 45 godina života te na otprilike 30% svih muškaraca (bijelaca) na jugu u dobi između 18 i 40 godina života.[6] Pobjedom Sjevera okončano je postojanje Konfederacije i ropstva u SAD-u te se dodatno pojačala uloga savezne vlade. U eri rekonstrukcije koja je uslijedila i trajala sve do 1877. godine, Unija je uspjela učvrstiti svoj položaj u svih jedanaest bivših Konfederacijskih država.

Sažetak

Glavni članak:

Odvajanje južnih država počinje nakon američkih predsjedničkih izbora 1860., kada je izabran Abraham Lincoln, veliki protivnik ropstva. Prva se odvojila Južna Karolina, a do 1. veljače 1861. odvojilo se još 6 država. 4. veljače 1861. 7 odvojenih država osnovale su Konfederativne Države Amerike i donijele Ustav. Glavnim gradom je proglašen Montgomery, Alabama. Kasnije je glavni grad postao Richmond, Virginia. 4. ožujka 1861. Abraham Lincoln je stupio na dužnost kao predsjednik i u prvom obraćanju naciji osporio pravo južnim državama na odvajanje.

Od 34 savezne države Konfederaciji se pridružilo 11: Južna Karolina, Georgia, Alabama, Florida, Mississippi, Louisiana, Teksas, Sjeverna Karolina, Arkansas, Virginia i Tennessee. Dvadeset tri države su ostale vjerne Uniji, uključujući i tri robovlasničke: Maryland, Delaware. Kentucky se proglasio neutralnim u sukobu, dok su u državama Maryland i Delaware postavljeni vojni odredi Unije da ne dođe do pobune. U Missouriju je došlo do rascjepa vlasti pa su postojale dvije vlade, unionisti u glavnom gradu, a konfederanti u egzilu. Od zapadnog dijela države Virginija, koji je bio za Uniju, stvorena je Zapadna Virginia koja je 1863. priključena Uniji.

Predsjednik Unije je bio Abraham Lincoln, a predsjednik Konfederacije Jefferson Davis.

Unija je dobila rat iz više razloga. Imala je oko 22 milijuna stanovnika, a Konfederacija 9 milijuna, od toga oko 3,5 milijuna robova. Sjever je bio i industrijski puno razvijeniji. Američki jug su uglavnom činile plantaže s robovima. U toku cijelog rata vojska Unije je ukupno iznosila po angažiranosti oko 2,803,300 ljudi a Konfederacije oko 1,064,200 ljudi.

Strategija Unije je bila potpuni poraz protivnika i odbijanje pregovora. Konfederanti su se oslanjali na dugotrajni rat u kojem ih Unija neće moći zadržati u pravu na neovisnost.Rat je bio jedan od najkrvavijih ratova u Američkoj ratnoj povijesti po broju žrtava.

Ropstvo i proturopstvo

Od 1900. do 1955., povjesničari su držali anti-robovlasničku agitaciju manje važnom od ustavnih, gospodarskih i kulturnih pitanja. Ponovno, od 1960-ih povjesničari ističu ropstvo i proturopstvo kao osnovni uzrok rata.

Za većinu južnjačkih vođa, očuvanje ropstva bio je politički imperativ. Neki Južnjaci slagali su se sa Robertom E. Leejem koji je (poput Jeffersona) ustvrdio, "ropstvo kao institucija je moralno i političko zlo." Kao osnovu gospodarskih odnosa i izvorište južnjačkog bogatstva, bio je temeljni gospodarski interes Juga unutar Unije. Sjevernjaci su se opirali ropstvu na moralnoj te političkoj osnovi. Sjevernjački vođe poput Lincolna, Sewarda, Chasea te Greeleya, upozoravali su kako oligarhija južnjačkih plantažera, "Moć ropstva", dominira južnjačkom politikom, i korumpira te kontrolira nacionalnu politiku u cijelosti.

Kompromis iz 1850. uključivao je i nov, stroži zakon o bjeguncima robovima, koji su prezreli proturobovlasnički elementi Sjevera. On je omogućio saveznim agentima uhićenje te povrat odbjeglih robova iz ne-robovskih sjevernjačkih država.

Sjevernjaci, osobito koji su se informirali iz abolicionističkih novina poput "Osloboditelj" ili pak čitali popularne romane poput uspješnice Čiča Tomina koliba, imali su moralni prigovor ciljevima koje postavlja zakon o bjeguncima robovima.

Zakon o Kansas-Nebraski iz 1854. odbacio je kopromis iz 1820. koji je zabranio ropstvo na teritoriju sjeverno od Missourija, te utjecao na formiranje nove protu-robovlasničke Republikanske stranke. Odluka Vrhovnoga Suca Dreda Scotta iz 1857. zaoštrila je kontroverze. Odluka suca Rogera Taneya govorila je kako robovi "nemaju niti jedno pravo koje bijelci moraju poštivati", te kako se robovi mogu odvoditi i u nerobovske države i teritorije. Lincoln je upozorio kako "još jedna odluka poput one Dred Scotta" može zaprijetiti prijenosom ropstva i na sjevernjačke države. Postojala je očevidna veza među brojem plantaža u pojedinom području i podrški za otcjepljenje. Države daleko na jugu, imale su veliku koncentraciju plantaža i najprije su se otcjepile. Države bliže Sjeveru poput Virginije, Sjeverne Karoline, Arkansasa te Tennesseeja imale su razmjerno manje plantaža te su odbacivale mogućnost otcjepljenja sve dok ih kriza sa Fort Sumtera nije natjerala na odabir strane. Neke od pograničnih država su imale znatno manje plantaže te su ostale u Uniji. Jedina je iznimka pogranična država Maryland koja bi se vjerojatno otcijepila da Savezna vlada nije uputila trupe, obustavila primjenu habeas corpus te dala uhititi sve pristaše Konfederacije. Vrhovni Sud, na čijem je čelu još uvijek bio Roger Taney, bio je na stanovištu kako je Ustav ovim prekršen.

Sve u svemu, iako je ropstvo bilo jedna od ključnih razlika, nikako se ne može okarakterizirati kao glavni uzrok rata. Razlike između sjevera i juga bile su prevelike i u kulturnom smislu, te su Sjever i Jug stvarno predstavljali dvije različite nacije unutar jedne države, a jedna od njih ona južnjačka se odlučila na odcjepljenje u trenutku kad je smatrala da su njezina prava na zasebnost ugrožena potezima republikanaca sa Sjevera. u zadiranje oko pitanja ropstva većina južnjaka je gledala kao na uplitanje u vlastito državno uređenje o kojem bi trebala odlučivati svaka savezna država zasebno a ne snažna centrala vlada. Na kraju je pokušaj Juga na vlastito samoopredjeljenje postao uzrok rata jer Lincoln nije namjeravao dopustiti odvajanje jednog dijela države.

Američki građanski rat

Rat 1861.

Države Unije (plavo) i države Konfederacije (crveno). Svijetloplavo su robovlasničke države čije je stanovništvo većinski podržavalo Uniju iako su imale i mnogo pristaša Konfederacije.

12. travnja 1861. Južnjaci su počeli bombardiranje utvrde Fort Sumter u luci Charleston, Južna Karolina, Južna Karolina. 14. travnja 1861. Fort Sumter je zauzet i rat je započeo. Prve veće borbe bile su u Virginiji. Zapadni dio Virginije se nakon nekoliko manjih sukoba uspio odvojiti od Konfederacije. Unionisti su htjeli u naletu osvojiti Richmond i time prisiliti Konfederalce na predaju. U prvom velikom sudaru Konfederalci su odbili napad 30,000 Unionista na Richmond u prvoj bitci kod Bull Runa, 21. srpnja 1861. ali nisu imali dovoljno snaga za napad na Washington jer su snage Unije kod rijeke Potomac postavile obrambenu liniju. Veliki gubitci na obje strane uvjerili su sve da rat neće brzo završiti. Počele su velike pripreme za rat, a prve veće vojne operacije slijede tek u proljeće iduće godine. Abraham Lincoln je pozvao u vojsku gotovo 500 000 ljudi koji su se počeli obučavati za rat pod zapovjedništvom McClellana. Na Jugu su početnu vojsku činili brojni dobrovoljci.

Rat 1862.

Prve veće operacije počinju u veljači na zapadnom bojištu u državama Kentucky i Tennessee. Borbe se vode uz pomoć riječnih flota duž rijeke Mississippi. Vrhovni zapovjednik snaga Unije na Zapadu bio je general Haleck a pod njim je bio i budući vrhovni zapovjednik general Ulysses Grant koji se istaknuo svojim osebujnim stilom planiranja napada bez obzira na snage i planove neprijatelja. S druge strane glavni zapovjednik snaga Konfederacije bio je Albert Sidney Johnston, miljenik predsjednika Davisa kojeg je favorizirao kao najboljeg južnjačkog generala. Sredinom veljače snage Unije zauzimaju dvije važne utvrde Fort Henry i Fort Donelson, tako natjeravši Johnstona na evakuaciju ogromne utvrde Columbus (koju se zbog njezinih 140 topova nazivalo "Gibraltarom Zapada") koja je ostala odsječena. Ključna bitka u ovoj kampanji se dogodila kod mjesta Shiloh 6. i 7. travnja 1862. kad su Južnjaci pokušali vratiti Tennese i potjerati snage Unije na sjever, u njoj je general Johnston smrtno ranjen a zapovjedanje je preuzeo general Beauregard. Gubitci obiju strana bili su oko 20 000 mrtvih (podjednaki na svakoj strani) i pokazali su karakter totalnog rata koji će uskoro postati dominantan. Iako je ishod kod Shiloha bio neodlučen nadmoćna riječna flota unije zauzela je veliki dio Missisipia, 6.6 pao je Memphis, peti po veličini grad Konfederacije, a pomorska flota koja je preko Meksičkog zaljeva ušla u Missisipi 29. 6. zauzima New Orleans, najveći grad Konfederacije. Nakon ovih poraza samo je utvrda Vicksburg spriječila Sjevernjake da ne postignu kontrolu nad cijelim Missipijem i presjeku Konfederaciju na pola.

U međuvremenu na glavnoj bojišnici, onoj na istoku, glavni zapovjednik unionističke (sjeverne) vojske Potomac George McClellan spremao se izvršiti odlučujuću invaziju na Jug koja je za cilj imala zauzimanje glavnog grada Konfederacije Richmonda i okončanje rata. Za tu je kampanju skupljena vojska od 125 000 ljudi. Brodovljem je vojska Potomaca prevezena do istočnih obala Virginije te se iskrcala i krenula prema Richmondu. U Konfederaciji se proširila panika uzrokovana ranijim porazima na Zapadnom bojištu, a nadiranje velike neprijateljske vojske prema glavnom gradu samo ju je povećalo, predsjednik Davis zapovjedništvo na vojskom daje generalu Robertu Edwardu Leeju, koji se dotad neuspješno iskazao u pokušaju da istjera Unioniste iz zapadne Virginije, no uspjeh u ovoj kampanji će ga lansirati prema samom vrhu Konfederalnih zapovjednika. Glavne bitke se vode u svibnju i lipnju, presudna je bila ona kod Marven Hilla u kojoj je odbačena vojska Potomaca uz velike gubitke (čak 20%) inače je bitno obilježje svih budućih Leeovih kapmanja bio iznadprosječan gubitak ljudstva u odnosu na druge časnike, što je bilo logično s obzirom na njegovu obrambeno-napadačku taktiku. Uz Leeja, veliku zadaću je odradio i general Thomas "Stonewall" Jackson u Sheenandoah kapmanji na sjeveru Virginije gdje je zadržao drugu vojsku Sjevera koju je vodio general John Pope, te ju tako spriječio da se kopnenim putem pridruži Mccleanu u glavnoj bitci protiv Leeja.

Nakon ove pobjede Konfederacija je stvorila preduvjete za napadno djelovanje na Sjeveru, Lee je prvo krenuo na Popea i kod Mannassasa (druga bitka u godinu dana na istom mjestu) 30. kolovoza, razbio njegovu vojsku koja nije imala Mccleanovu podršku jer se on brodovljem povlačio na Sjever. Nakon ove druge pobjede za redom, francuski car Napoleon III. namjerava priznati Konfederaciju kao samostalnu i suverenu državu, ali to namjerava učiniti zajedno sa Velikom Britanijom u kojoj je stranka torijavaca na vlasti također naklonjena Konfederaciji. No Britanski premijer i vođa torijevaca lord Palmerston želi biti siguran u pobijedu Juga pa se na priznanje želi odlučiti nakon još jedne južnjačke pobjede.

U međuvremenu Lee kojem se otvorila perspektiva invazije na Sjever se ne odlučuje napasti jako dobro utvrđeni Washington već namjerava na otvorenom poraziti vojsku Potomaca i tako okončati rat. Mcclean je svoje postrojbe žurno iskrcao i krenuo u odlučujuću bitku, ona se dogodila na području države Maryland, kod mjesta Antietam 22. rujna, gdje je brojčano nadmoćnija Mccleanova vojska (80 tisuća naspram Leeovih 55 tisuća vojnika) porazila Južnjake i natjerala ih na povlačenje preko rijeke Potomac natrag u Virginiju. Bio je to prvi put da se rat vodio na teritoriju Unije jer su dotada njezine snage vršile napade na teritoriju Juga. Ova pobjeda dala je Lincolnu dovoljnu političku potporu da najavi svoj proglas o oslobođenju crnaca na Jugu.

Rezultatima ove kampanje Lincoln nije slomio Konfederaciju, nego je riskirao i vlastiti poraz u kasno ljeto, zbog toga je sa mjesta glavnog zapovjednika vojske Potomaca smjenio McClellana i postavio generala Burnsidea koji je sam priznao da nije dovoljno sposoban za takvu funkciju (procjena koja će se uskoro pokazati vrlo točnom). Uz rijeku Potomac obje strane su učvršćivale svoje položaje, a Sjever se uoči zime odlučio na novu invaziju, ovaj put kopnenim putem, cilj koje je bio prijeći rijeku i napasti i uništiti glavninu Leejeve vojske snažnim fronatalnim udarom. Sukob se odvijao 13. prosinca 1862. kod grada Fredericksburga na sjeveru Virginije, Lee je osmislio kvalitetan plan, dopustio je Unionistima da prijeđu rijeku i zauzmu grad jer sam po sebi Fredercksburg nije imao veliku vrijednost, ali je svoju vojsku postavio južnije uz veliki kameni zid na blagom uzvišenju od nekoliko metara. Takav položaj se pokazao vrlo lako obranjivim. Kada je Burnside zapovjedio napad, njegove jedinice našle su se pod snažnim udarom neprijateljske vatre i pretrpjele su jurišajući na kameni zid ogromne gubitke, 13,000 mrtvih u jednom danu. Nakon te katastrofe, Burnside se povukao preko Potomaca i godina završava još jednim neuspjehom za Sjever. Lincoln ponovo mijenja glavnog zapovjednika i umjesto Burnsidea postavlja generala Joea Hookera.

Rat 1863.

1. siječnja 1863. Lincoln objavljuje svoj proglas o oslobođenju crnaca na Jugu. Kako Lincoln nije imao nikakav nadzor nad Jugom, proglas ondje imao nikakvog utjecaja, a robovi na Sjeveru i dalje su ostali robovi. Usprkos tome, Lincoln je time uspio ostvariti svoje političke ciljeve tj. skrenuo je potporu europskih sila na Uniju, koja se do tada borila isljučivo za povrat pobunjenih država u svoj sastav.

Vođe građanskog rata

Popis bitaka Američkog građanskog rata

Izvori

  1. Pogrješka u citiranju: nije zadan tekst za izvor nytimes.com
  2. Pogrješka u citiranju: nije zadan tekst za izvor Oxford
  3. Pogrješka u citiranju: nije zadan tekst za izvor diplomacy
  4. Pogrješka u citiranju: nije zadan tekst za izvor proclamation
  5. A novel way of calculating casualties by looking at the deviation of the death rate of men of fighting age from the norm through analysis of census data found that at least 627,000 and at most 888,000 people, but most likely 761,000 people, died through the war. See J. David Hacker (Dezember 2011). "A Census-Based Count of the Civil War Dead". Civil War History 57 (4): 307–348 pristupljeno 4. travnja 2012.
  6. Pogrješka u citiranju: nije zadan tekst za izvor google


Predložak:Link FA Predložak:Link FA

Predložak:Link FA Predložak:Link FA

Predložak:Link FA Predložak:Link FA