Emilij Laszowski

Emilij Laszowski (Brlog kraj Ozlja, 1. travnja 1868. - Zagreb, 28. studenoga 1949.), hrvatski povjesničar i arhivist, kulturni i javni djelatnik.

Životopis

Emilij Laszowski rodio se u Brlogu kraj Ozlja 1868. godine. Potječe iz stare poljske obitelji Szelig.[1] Pučku školu i gimnaziju polazio je privatno, a maturirao je u Zagrebu 1887. godine. Kao gimnazijalac proučavao je stare isprave u rodnom Brlogu. Studirao je medicinu u Grazu, a diplomirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1893. godine. Od 1891. godine kao pravnik bio je zaposlen u Zemaljskom arhivu (današnji Hrvatski državni arhiv). Sređivao je arhivsku građu brojnih hrvatskih arhiva, od studentskih dana djelatnik i kasnije ravnatelj Zemaljskog arhiva, znatno unaprijedivši arhivsku struku. Uredio županijske arhive u Bjelovaru i Virovitici. U Zemaljskom arhivu je 1899. godine zajedno s Ivanom Bojničićem Kninskim kao urednikom pokrenuo Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskoga arkiva. Bio je urednikom mjesečnika za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku Vitezović (od 1903. do 1905.). Više godina uređivao je list Prosvjeta, a obnašao je dužnost člana zemaljskog povjerenstva za čuvanje historijskih spomenika kao i zemaljskog povjerenstva za nazivlje mjesta.

Zajedno s Velimirom Deželićem starijim utemeljio je Družbu "Braće Hrvatskoga Zmaja" (16. studenoga 1905.), bio je prazmaj brloško-ozaljski te prvi veliki meštar Družbe (do 1935.).[2] Na njegov poticaj osnovani su 1907. godine Muzej grada Zagreba s arhivom i zagrebačka Gradska knjižnica kojima je bio ravnatelj (do 1925.). Sudjelovao je u osnivanju Društva za spasavanje (1909.), prethodnice Hitne pomoći i kojemu je bio prvi, privremeni, predsjednik sve do izbora stalnoga predsjednika Miroslava grofa Kulmera, a Laszowski potom obnaša dužnost tajnika.[1] Bio je urednikom glasila Hrvatski Zmaj (1917., 1918. i 1925.). U Družbi se njegov rad posebice ističe kod ekshumacije i prijenosa kostiju Zrinskih i Frankopana iz Bečkoga Novog Mjesta (Wiener-Neustadta) u Zagreb, te kod prijenosa kostiju Eugena Kvaternika u Zagreb kao i kod uređenja Ozlja i drugih gradova koji su prije bili u vlasništvu Zrinskih čiji kult njeguje Družba upravo zaslugom Emilija Laszowskog. Zalagao se i postigao je da knez Thurn und Taxis daruje grad Ozalj hrvatskome narodu u kojemu je kasnije uredio Zrinsko-Frankopanski muzej.[3] Za vrijeme NDH surađivao je i objavljivao članke u Hrvatskom kolu (1942.), Nedjeljnim vijestima (1942.), Gospodarstvu (1943), Hrvatskoj prošlosti (1943.), Hrvatskom narodu (1943.-44.), Časopisu za hrvatsku povijest (1943.), Novoj Hrvatskoj (1943.-44.) i drugima.[3]

Umro je u Zagrebu 1949. godine a sahranjen je na Mirogoju.[4]

Znanstvena djela i radovi

Glavna izdanja arhivske građe za hrvatsku povijest:

  • Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć »Zagrebačko polje« zvane, (I-IV), 1904.-1908.
  • Monumenta Habsburgica, (I-III), 1914.-1917.
  • Povijesni spomenici slobodnog i kraljevskog grada Zagreba, (XII-XVIII), 1929.-1949.
  • Građa za gospodarsku povijest Hrvatske u XVI. i XVII. stoljeću: izbor isprava feuda Zrinskih i Frankopana, 1951.

Glavna povijesna djela:

  • Hrvatske povijesne građevine (I.), 1902.
  • Matica plemstva županije Požeške, Srijemske i Virovitičke 1745-1902, 1903.
  • Matija Vlačić Franković (Mathias Flacius Illyricus): glasoviti Hrvat-Istranin XVI. vijeka, 1909.
  • Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (sur. Velimir Deželić stariji, Janko Barle i Milan Šenoa)[1][5], 1-3, 1910., 1911. i 1924.
  • Povijest Desinca-Prhoća nekoć hrvatske plemenske općine stare županije podgorske, 1914.
  • Iz prošlosti Vrbovca rodnog mjesta hrvatskoga bana Petra grofa Zrinskoga, 1921.
  • Gorski kotar i Vinodol, 1923.
  • Stari i novi Zagreb, 1925. (pretisak 1994.)
  • Grad Ozalj i njegova okolina, 1929.
  • Grof Ivan Zrinski sin sigetskoga junaka, 1934.
  • Grbovi Jugoslavije, (album) (zajedno s Rudolfom Horvatom).
  • Stari lički gradovi, 1941.
  • Rudarstvo u Hrvatskoj, I–II., 1942.–1944.

Urednik i priređivač:

  • Za tisak priredio i dopunio djelo Radoslava Lopašića Oko Kupe i Korane, 1895. Napisao je na stotine članaka i znanstvenih radova u brojnim časopisima i glasilima. Bio je suradnikom u izradi Diplomatičkoga zbornika kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (sv. VI–XII., 1908.–14.)[6] te je incirao i uredio knjigu Znameniti i zaslužni Hrvati te spomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925, (Zagreb, 1925.) gdje je od ukupno oko tri tisuće životopisa napisao njih 583[1]. Bio je suradnikom Tadiji Smičiklasu pri sabiranju i uređivanju građe za Codex diplomaticus.[3] Surađivao je u Hrvatskoj enciklopediji, (1-5, Zagreb, 1941.-45.) te Našoj domovini, (I, Zagreb, 1943.).[1]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 [1] Mladen Švab, Uzleti jednoga zmaja: U povodu 50. godišnjice smrti i 110. obljetnice objelodanjivanja prvenca Emilija Laszowskog (28. studenoga 1949.-28. studenoga 1999.), Vijenac, br. 150., prosinac 1999., preuzeto 22. rujna 2012.
  2. Družba "Braća hrvatskoga zmaja": Povijest Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja», preuzeto 22. rujna 2012.
  3. 3,0 3,1 3,2 Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 229.-230.
  4. Gradska groblja Zagreb - L, preuzeto 22. rujna 2012.
  5. Archive.org: Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane, preuzeto 22. rujna 2012.
  6. Proleksis enciklopedija: Laszowski, Emilij, preuzeto 22. rujna 2012.

Vanjske poveznice