Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću

Ilirske pokrajine u Fracuskom Carstvu 1811. godine
Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Francuska vlast u Hrvatskoj započela je 1806. godine, a potrajala je do Napoleonova sloma u Rusiji 1813. kada ona nepovratno prestaje. Nakon pobjede nad združenom austro-ruskom vojskom u bitci kod Austerlitza, Napoleon je mirom u Požunu 26. prosinca 1805. dobio Venciju, Istru, Dalmaciju i Mletačku Albaniju. 1806. godine Francuska je, na temelju tog mira, okupirala do tada austrijsko područje Dalmacije do Neretve. Francuska vojska istovremeno okupira i do tada samostalni Dubrovnik. Francuskom širenju na području južne Dalmacije opire se Rusija koja zauzima Korčulu i Boku. Posebno se teške borbe vode između Francuza i udruženih Rusa i Crnogoraca oko Dubrovnika. 1807. po odredbama mira u Tilzitu Rusi će napustiti zauzeta područja i prepustiti ih Francuzima. 1808. Napoleon i formalno ukida Dubrovačku Republiku. Nakon mira u Schönbrunu 14. listopada 1809. Francuzi su od zapadnog dijela Koruške, Kranjske, Hrvatske i Vojne krajine jugozapadno od Save, te kraja oko Gorice, Trsta, Istre i Dalmacije, utemeljili Ilirske pokrajine, izravno podređene Francuskoj. Nakon Napoleonovog poraza 1813. godine u bitci kod Leipziga, Habsburgovci su preuzeli vlast nad Ilirskim pokrajinama.

Francuska uprava u Dalmaciji

Nakon Požunskog mira, Napoleon je poslao generala Molitora da zauzme Dalmaciju. Francuzi su u veljači 1806. zaposjeli sjevernu Dalmaciju do Neretve. Boka kotorska, koju su Francuzi također dobili Požunskim mirom, nalazila se u rukama Rusa i njihovih saveznika Crnogoraca. Iz Boke Rusi su zauzeli otok Korčulu, a nastojali su pridobiti i Dubrovačku Republiku.[1]

Ukidanje Dubrovačke Republike

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dubrovačka Republika
Požunskim mirom svu Dalmaciju i Boku kotorsku dobivaju Francuzi, a jedino je teritorij Dubrovačke Republike prekidao kopnenu vezu među njima.[1] Pojavom Napoleona s jedne, a slabošću Turske s druge strane, Dubrovačka Republika više nije bila sigurna u ustaljenom sustavu zaštite.[2] U opasnosti od ruskog zauzeća grad se 27. svibnja 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama. Naime, francuski odred od oko tisuću i dvjesto vojnika pod zapovjedništvom generala Lauristona, obmanom je ušao u grad.[3] Od ulaska francuske vojske u Dubrovnik počele su ratne operacije između združenih ruskih vojnih i crnogorski paravojnih snaga, pomognutih i pravoslavnim stanovništvom u zaleđu Republike, u Turskoj. Početkom mjeseca listopada 1806. uz pomoć generala Marmonta neprijateljska je vojska istjerana s teritorija Dubrovačke Republike. Francuzi su preuzeli civilnu vlast u gradu. Goleme francuske kontribucije i nameti za izdržavanje brojnih trupa potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili uzapćeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta. Dana 31. siječnja 1808. Marmont je, mimo znanja Napoleona (dakako, uz njegovo naknadno odobrenje), naredbom raspustio Senat i ukinuo dubrovačku nezavisnost.

Nakon ukinuća Republike 1808. Dubrovačko je područje s Bokom kotorskom podvrgnuto Napoleonovu Talijanskom Kraljevstvu, a od 1810. do 1814. uključeno je u sastav francuskih Ilirskih pokrajina.

Ustrojstvo vlasti i teritorijalno-administrativna podjela Dalmacije pod francuskom upravom

Auguste Marmont

Nakon zaposjedanja Dalmacije, ubrzo je uspostavljena francuska vlast na čelu s generalnim providurom Vickom Dandolom kao civilnim upraviteljem te generalom Augustom Marmontom kao vojnim zapovjednikom pokrajine.[4] Dalmacija je administrativno bila priključena Kraljevini Italiji, s glavnim centrom u Milanu. Tako je ostalo sve do 14. listopada 1809., kada je mirom u Schönbrunnu stvorena nova državna tvorevina pod imenom Ilirske pokrajine.[5]

Središte cjelokupne uprave, s talijanskim kao službenim jezikom, bila je zemaljska vlada sa sjedištem u Zadru, zvana providurija (la proveditura generale), kojoj je na čelu bio providur (proveditore generale), Vicko Dandolo. Dalmatinske interese zagovarao je (dakako tek formalno), neka vrsta dalmatinskog ministra bez lisnice, imenovani rezident u Milanu kod ondašnje središnje vlade Kraljevine Italije. Dulji niz godina tu dužnost obnašao je Ivan Stratico. Providurija se dijelila na šest odsjeka (divisioni), kojima su na čelu bili predstojnici, i to odsjek za pravosuđe, unutarnju upravu, financije, vojne poslove, nastavu i računovodstvo. Pored ovih imenovana su još i dva nadzornika, policijski i vojni. Svim je bio neposredni šef glavni tajnik (segretario generale) desna ruka providura. Kao savjetodavno tijelo uz providuru postojalo je glavno dalmatinsko vijeće (consiglio generale della Dalmazia) sastavljeno od 48 članova, koje je vlada sama birala, i to iz svakoga kotara po jednoga ili više njih, već prema broju stanovnika. Prve članove imenovala je vlada sama, a poslije bi svake godine, nakon što bi 12 njih istupalo, vijeće predložilo vladi popis između kojih bi onda vlada birala članove. Vijeću je predsjedavao providur, a raspravljalo je o zemaljskim i narodnim potrebama. Zaključci su stekli valjanost tek nakon providurove formalne potvrde.[1]

Sudstvo je bilo odvojeno od uprave, postojala su 22 lokalna ili pomirbena suda (iudici locali o di pace), i to u prvom redu po svim sjedištima pojedinih okružja i kotara, a onda još i po nekim važnijim mjestima. U Zadru i Splitu, a kasnije i u Dubrovniku, postojali su sudbeni stolovi (tribunali), kao prizivni za lokalne i kao prvostupanjski u svim građanskim i kaznenim parnicama. Nadalje osnovano je u Zadru prizivno sudište (corte d' appello) za sudbene stolove, dok je kao vrhovno prizivno i ukidno određeno ono u Milanu (tribunale di cassazione). Prvotna namjera je bila potpuno uvesti francuske zakone (Code Napoleon i druge), no ubrzo se pokazalo, da bi to bilo upravo neprovedivo zbog narodnih shvaćanja i običaja, naročito u vlasničkim, nasljednim i ženidbenim poslovima. Stoga su pored francuskih, važili još i austrijski, odnosno mletački zakoni s uputom da se prilagode, gdje god je to bilo nužno, francuskima. Uvedena je jednakost sviju pred zakonom.[1]

Dalmacija je teritorijalno podijeljena na okružja kao najveća teritorijalna tijela unutar kojih se nalazilo nekoliko kotara; unutar kotara su općine, a unutar općina sela. Prema takvoj podjeli Dalmacija je podijeljena na četiri okružja (distretti): zadarsko, šibensko, splitsko i makarsko. Prvo okružje se dijelilo na šest (Zadar, Krk, Cres, Lošinj, Rab i Pag), drugo na tri (Šibenik, Skradin i Knin), treće na pet (Split, Trogir, Sinj, Nerežišća na Braču i Hvar) i četvrto na tri kotara (Makarska, Imotski i Korčula). Na čelnom mjestu okružja, u njegovu glavnom sjedištu, namješten je povjerenik (Delegato), a na čelu svakog kotara namješten je jedan podpovjerenik (Vice-delegato). Najniže teritorijalno-administrativno tijelo je općina, gdje se postavlja načelnik općine, a na čelu seoskih općina je seoski poglavar, tzv. kapetan starješina (Capitani-anziani).[5] Kad je 1807. mirom u Tilzitu Francuskoj predana Boka kotorska, a godinu dana kasnije konačno ukinuta Dubrovačka Republika, dobile su one posebnoga glavnoga providura, Dominika Garagnina, kojemu su bila podređena četiri okružja, odnosno delegata (Cavtat, Ston, Lopud i Kotor) i dva kotara, odnosno vicedelegata (Herceg-Novi i Budva).[1]

S novim teritorijalno-upravnim sustavom učinjeno je temeljno preuređenje do tada postojećeg višestoljetnog mletačkog sustava u Dalmaciji. Zadržani su i neki oblici upravnog tijela iz mletačkog razdoblja, npr. funkcija generalnog providura i u vojnome pogledu preustrojena institucija teritorijalnih snaga. Za vrijeme trajanja francuske vladavine u Dalmaciji nije puno toga učinjeno za njen gospodarski prosperitet.[5]

Prilike u Dalmaciji

Prvo obilježje kulturnoga preporoda Dalmacije pod francuskom upravom bilo je pokretanje dvojezičnog službenog lista, tjednika Il Regio Dalmata–Kraglski Dalmatin, prve novine na hrvatskom jeziku, od kojih je prvi broj izišao 12. srpnja 1806.

Naročita pažnja bila je posvećena obrazovanju, jer do Dandolova dolaska u Dalmaciji nije bilo gotovo nikakvih škola. Nakon duljeg proučavanja samih dalmatinskih prilika, 5. svibnja 1807. objavljena je "Osnova općena općenoga nauka u Dalmaciji", u kojoj se naređivalo da će biti podignut licej sveučilišnog karaktera u Zadru, sedam gimnazija, osnovne škole u svim važnijim mjestima za dječake i djevočice, obrtne škole te dvije naučne akademije. Većina je ovih škola ubrzo i započela s radom.[1]

Nastojalo se cestovno povezati unutrašnjost pokrajine i sagraditi cestovne veze sa sjevernom Hrvatskom, a dijelom i s Bosnom i Hercegovinom. Izgradnja cesta vjerojatno je uslijedila iz vojno-strateških interesa (s obzirom na pomorsku blokadu Jadrana od strane Engleske i Rusije), ali su se one isto tako koristile i u gospodarske svrhe pokrajine.[5]

Kruna svega bilo je to što je Danadolo ukinuo mnogobrojne dalmatinske privilegije pojedinih općina i korporacija, pa je tako od srednjovjekovne Dalmacije stvorio modernu. Uza sve to ipak su Dalmatinci, a naročito puk i niže svećenstvo s franjevcima na čelu, žestoko mrzili Francuze i njihovu upravu, gledajući u njima "bezvjerce i jakobince", a kad su ukinuti srednjovjekovni privilegiji, oni se, a poglavito Poljičani, nahuškani i poduprti Rusima u lipnju 1807. na više mjesta i pobune.[1]

U vrijeme francuske uprave nije postignut nikakav poseban razvojni prosperitet Dalmacije, premda je dugoročno bio u planu, što se dade naslutiti iz nekih novinskih članaka Kraljskog Dalmatina. I francuskoj, kao i prethodnoj vlasti bio na prvome mjestu vlastiti interes.[5]

Ilirske pokrajine

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ilirske pokrajine

Stup koji označava granica Ilirskih pokrajina u Zagrebu, kod Savskog mosta

Mirom u Schönbrunu 14. listopada 1809. Austrija je Francuskoj ustupila Istru i Hrvatsku južno od Save. Francuzi su potom od zapadnog dijela Koruške, od Kranjske, Hrvatske i Vojne krajine jugozapadno od Save, te kraja oko Gorice, Trsta, Istre i Dalmacije utemeljili Ilirske pokrajine, izravno podređene Francuskom Carstvu, sa sjedištem u Ljubljani. Za guvernera (upravitelja) postavljen je Auguste Marmont.

Dekretom od 25. prosinca 1809. predao je Napoleon Marmontu neograničenu vlast u Ilirskim pokrajina dopustivši mu da može u svim granama uprave raditi po svom uvjerenju, samo se u financijskim i vojnim poslovima morao dogovarati s resornim ministrima. Guvernerova desna ruka u svim poslovima, osim u sudbenim i vojničkim, bio je generalni intendant. Francuzi su zadržali sustav vojne krajine. 6. ožujka 1810. Marmon je zabranio uporabu austrijskoga papirnatoga novca u prometu u Ilirskim pokrajinama, čime je zemlju spasio od bankrota, koji je već naredne godine 1811. stigao u austrijski dio Hrvatske, kao i ostale austrijske zemlje.

U vanjskoj službi Marmont je odlučio uvesti hrvatski (ilirski) kao službeni jezik, a francuski je bio tek unutarnji, naročito u komunikaciji sa središnjom vladom. Uvođenjem hrvatskog jezika kao službenog pokazalo se potrebnim što prije organizirati školstvo u čitavim Ilirskim pokrajina, što je sve bilo potpuno plod Marmontove inicijative. Naredbu o ilirskom školstvu izdao je 4. srpnja 1810., te se u glavnom podudara s onom Vicka Dandola od 1806. Marmont određuje tri vrste škola: temeljne ili pučke, gimnazije i liceje, te središnje škole.

Kraj francuske vlasti

Nakon Napoleonovog poraza 1813. godine u bitci kod Leipziga Habsburgovci su preuzeli vlast nad Ilirskim pokrajinama. Preuzimanje vlasti izvršio je vrlo lako u jesen 1813. general Franjo barun Tomašić, jer mu je sav narod pod vodstvom klera, a naročito Franjevaca, dolazio u susret kao svome osloboditelju. Jedino je Zadar dulje vrijeme zaposjedan. Poslije predaje Zadra (6. prosinca), general Todor Milutinović krenuo je zauzeti Dubrovnik (27. siječnja 1814.) i Boku, što je i izvršio do lipnja 1814. Dalmacije od Zrmanje do Budve bila je opet izravno podređena Beču, kao i u razdoblju austrijske uprave od 1797.—1805., dok je Vojna Hrvatska opet nastavila kao Vojna Krajina. To je potvrdio i Bečki kongres 1815. godine.[1]

Međutim Beč nije htio s preostalom Hrvatskom sjediniti Napoleonovu civilnu Hrvatsku, već ju je zajedno s Kranjskom podvrgnuo njemačkoj upravi Ljubljani. Od ovih zemalja bečki je dvor ustrojio 3. kolovoza 1816. Kraljevinu Iliriju. Tek i nakon dugog i opetovanog traženja vratio je kralj godine 1822. Hrvatskoj onaj dio njezine zemlje koje je ušlo u sastav Kraljevine Ilirije, dok je sam kralj zadržao naslov kralj Ilirije.[1]

Izvori