Hrvatsko proljeće

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Hrvatsko proljeće bio je kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK.

Hrvatsko proljeće je bilo nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Nazvan od polititičkih protivnika i masovni pokret (MASPOK), hrvatsko proljeće je u užem smislu trajao od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam M. Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.[1]

U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu. Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama. Obračun s Hrvatima rezultirao je t.zv. "hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.[1]

Korijeni

Jedni proljeće smatraju pokretom koji je nastao koncem šezdesetih i 1970. i 1971. godine, a da je okončan 1. prosinca 1971. Titovom sječom Hrvatske u Karađorđevu.[2] Udružena komunistička oligarhija koju su činili dogmati, velikosrbi i karijeristi, a koje je predvodio već ostarjeli diktator Tito - smijenila je hrvatsko komunističko, no osviješteno i politički liberalno vodstvo.[3]Hrvatska je gušenjem Hrvatskoga proljeća utonula u dvadesetogodišnji, dugotrajan mrak i muk.[3]

Korijeni su mu pak nastali u prvim godinama poraća 2. svjetskog rata. Pokret je bio iz više središta koja su djelovala neovisno jedna o drugima. To su bili KPH (SKH), hrvatska sveučilišna središta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru i Osijeku, Katolička Crkva, HAZU (ondašnja HAZU), Hrvatska matica iseljenika (ondašnja Matica iseljenika Hrvatske), Matica hrvatska, Institut za povijest radničkog pokreta, razni nakladnici te velika poduzeća.[4] Nezadovoljnici u vladajućoj stranci su stvorili oporbu nakon što je ubijen Andrija Hebrang. Daljnji poticaj zbijanju redova bila su očita izigravanja hrvatskih gospodarskih i političkih interesa u komunističkoj Jugoslaviji.[4] Od 1955. na čelu tog pokreta je Većeslav Holjevac, a onda uz njega se pojavljuju djelom Ivan Šibl, Marko Koprtla, generali JNA dr. Franjo Tuđman, Nikola Kaić, Ivan Rukavina, Janko Bobetko, admiral JRM Srećko Manola, pukovnik JNA Ivan Mutak, Zvonimir Komarica, razni hrvatski partizanski borci, brojni umjetnici, novinari te mlađi politički radnici. Cilj te nacionalno svjesne struje u SKH bio je sukladno mogućnostima i ideoloških ograničenja u SR Hrvatskoj obrazovati stranačke kadrove koji će biti nacionalno orijentirani te ih razmjestiti diljem važnih mjesta u državnoj, gospodarskoj i stranačkoj upravi a radi suzbijanja centralističkih tendencija iz Beograda.[4]

Privredna reforma 1965. dala je veće mogućnosti stručnjacima i nacionalnim rukovodstvima kojima je odriješilo ruke od središnje stranačke stege koja je dolazila iz Srbije, a političko je oslobođenje se sve više osjećalo nakon pada šefa tajne policije Aleksandra Rankovića.[4] Daljnji motivi koji su podigli intenzitet hrvatskog homogeniziranja za hrvatsku stvar bio je devizni sustav i brutalni prodor beogradskih reeksportera u hrvatsko gospodarstvo.[4] Usporedno sa borbom na gospodarskom polju, hrvatski su se književnici i kulturni radnici borili za hrvatski jezik koji je zatirao Novosadski dogovor i jugounitaristička,[4] ponegdje i otvoreno velikosrpska praksa, koja je preko pokušaja nasilnog stvaranja nekakvog centaurskog "srpskohrvatskog jezika" htjela kroz tobožnje "jedinstvo" i "širenje leksične baze" degradirati hrvatski na razinu nekakvog "regionalnog" "neknjiževnog" jezika kojemu nije mjesto u medijima i školama, nego u rezervatima, dok se svu povijesnu baštinu hrvatskog jezika htjelo pripisati srpskom.Samo stavljanje atributa "srpsko" na prvo mjesto dodatno je govorilo o namjerama tih krugova.

Teme koje su se pokrenule bile su i revalorizacija hrvatske povijesti, problem naglog pada nataliteta u Hrvatskoj, pitanje hrvatskih muslimana, zabrinutosti zbog odlaska stotina tisuća hrvatskih radnika na rad u inozemstvo, zapostavljenosti hrvatske politike i gospodarstva unutar Jugoslavije, pitanje broja žrtava drugog svjetskog rata rata.[4]

No, Hrvatska se suočila tijekom 1970. i početkom 1971. s još većim problemom. Liberalna rukovodstva u gotovo svim republikama izborila su da se donesu odluke o amandmanima na republičke i savezni Ustav kojima se trebalo uspostaviti nove (gospodarske) odnose u SFRJ, kako republika prema federaciji, tako i republika međusobno. Unitaristi iz SRH su ponudili rješenje ustavnih amandmana koje bi Hrvatsku dovelo u još nepovoljniji položaj; primjerice, predložili su da se u ustavnom članku o suverenitetu stavi da je SRH država hrvatskog i srpskog naroda, zatražili su da "Lijepa naša" ne bude više himna SR Hrvatske, jer da "spominje samo Hrvate a ne i Srbe" itd. [4]

Pokretači

Pokretači su bili dio hrvatske partijske (SKH) elite te ondašnje organizacije, koje bi prema današnjem kriteriju bile organizacije civilnog društva: Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika (onda pod imenom Društvo književnika Hrvatske), Zajednica pisaca TIN te pripadnici humanističke inteligencije i studenti. Većina protagonista bili su ondašnji ili bivši članovi SK.[2]

Razvitak

"Londonac" je izdan 1971. godine. Nakon osamostaljenja Hrvatske, njegova nova, dopunjena izdanja uvriježit će se kao standardni hrvatski pravopis.
Ekonomija Hrvatske bila je grubo izrabljivana od strane federalne vlade u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6% (1965 do 1970)

Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna rasprava o položaju Hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda; i mnoge studentske skupine podržavale su ovaj pokret. Jedan od glavnih ciljeva pokreta bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu oduzetog nakon rata sustavnom negativnom propagandom jugoslavenskog režima usmjerenom protiv cijelog hrvatskog naroda pod izlikom grijeha neizabranog ratnog režima iz NDH. Ovo sustavno podržano i organizirano te kontinuirano provođeno potiskivanje nacionalne pripadnosti Hrvata i zatiranje hrvatske kulture režim je opravdavao i maskirao potrebom očuvanja mira među dvama najbrojnijim narodima u Jugoslaviji: Hrvatima i Srbima, no te mjere su išle iznad očuvanja "delikatnog mira". U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je grubo izrabljivana od strane federalne vlade u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5% proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6% (1965 do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se nametnuto "odricala" svoje alokacije u korist "nerazvijenih krajeva".

Do razdoblja kada je tijekom 1971. godine došlo do događaja vezanih uz Hrvatsko proljeće, Matica hrvatska se jasno isprofilirala kao jedna od najvažnijih kulturnih, pa i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, koja je svojim programom, aktivnostima, izdavačkom djelatnošću privukla velik broj uglednih intelektualaca, studenata i radnika. Matica hrvatska je u zbivanjima vezanim uz Hrvatsko proljeće odigrala jednu od najvažnijih uloga iznimno aktivno zastupajući kulturne, gospodarske, ali i političke interese SR Hrvatske i hrvatskoga naroda. Upravo zbog te činjenice tu su ustanovu najviši hrvatski politički krugovi tijekom tog razdoblja promatrali s osobitim interesom, osjećajući da ona odražava stajališta cijelog hrvatskog naroda. Na koncu, zbog takve svoje uloge Matica hrvatska kao ustanova, a osobito pojedini njezini najistaknutiji članovi, nakon sloma Hrvatskog proljeća doživjeli su teške trenutke: otpuštanja, progoni, dugogodišnje zatvorske kazne.[5]

Godine 1969. Hrvati su činili u saveznoj upravi države 8,6% osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22 %. Srba je u administraciji bilo 73,6% iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6 %.U upravnim strukturama savezne države je bilo 7,2 % Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5% Srba a 10,4 Hrvata. .[6] Te su se diskriminatorske nejednakosti doživljavale kao nepovjerenje zbog nacionalne pripadnosti. Hrvatima se što prikriveno što otvoreno nametalo jugoslavenstvo za napredovanje u državnim i civilnim službama i vojsci.

Desetom sjednicom CK SKH nacionalna se struja unutar CK stala obračunavati s jugounitarističkim snagama. Obračun nije bio temeljit, jer je smijenjen samo Miloš Žanko. Ova je sjednica probudila nade hrvatskom puku zbog čega je hrvatsko vodstvo steklo snažnu i veliku potporu gotovo svih slojeva hrvatskoga društva. Odatle je naziv "masovni pokret" ili sovjetskom kraticom "maspok".[4]

Dužnosnici koji su se protivili procesima koje nazivamo hrvatskim proljećem bili su Dušan Dragosavac, Ema Derossi-Bjelajac, Jure Bilić, Ante Josipović, Milka Planinc, Josip Vrhovec, Jelica Radojčević, svi iz članovi IK CK SKH, predsjednik Saveza sindikata Hrvatske Milutin Baltić, Čedo Grbić, iz SUBNOR-a Pero Car, iz JNA general Rade Bulat.[2] Iz hrvatskog partijskog vrha to su bili Vladimir Bakarić te predsjednik Sabor SRH Jakov Blažević.[2] Od studenata to su bili "Žarko Puhovski..., Damir Grubiša..., Lino Veljak, ...Dušan Čizmić Marović, Stipan Marović i drugi."[2]

U ostatku SFRJ

SR BiH

Padom Rankovića, za Hrvate u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini se nije mnogo toga promijenilo. Hrvati se nisu mogli upisati u časničku školu, a nešto lakše u policijsku. Posao se u društvenim i državnim djelatnostima teško dobivao. Tijekom 1968. i 1969., privremeni rad u Njemačkoj je uzeo toliki zamah, tako da većina punoljetnih Hrvata tijekom proljeća, ljeta i jeseni bila u Njemačkoj. Obitelji su bile na okupu tek za Božić. Pojedine obitelji su čitave odselile u Njemačku. Studentski prosvjedi, koji su se preko željezne zavjese proširili i u Jugoslaviji, imali su slab odjek u BiH 1968. Skup u Sarajevu je završio mirno. Nekoliko je profesora i studenata privedeno u pritvor čime se stanje primirilo. Državni mediji su šutjeli, a među Hrvate su stizale točne informacije.[7]

Saznali su ih od svojih sunarodnjaka na privremenom radu, koji su pratili inozemne medije. Tako se doznalo da Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i drugi traže ustupke za Socijalističku Republiku Hrvatsku, u gospodarskom pogledu. U jednom trenutku, hrvatski narod je boio krila nacionalne svijesti. Hrvatska riječ vraćala se u uporabu, a oživjeli su suveniri poput hrvatskog grba s likom bana Jelačića, kralja Tomislava, Stjepana Radića i hrvatske trobojnice. Kod intelektualaca su se pojavili rječnici hrvatskog jezika, knjige hrvatske povijesti, a bile su i popularne pjesme poput: Ustani bane, Vila Velebita, Marjane, Marjane i dr.[7]

Tijekom zime 1971. jugoslavenske tajne službe su počele odlučnu bitku protiv MASPOK-a. Za Božić i Novu godinu u pojedinim hrvatskim mjestima, pojavili su se provokatori, koji su bacali letke, pisane parole i na skupovima izvikivali: "Živio Ante Pavelić!", "Živjela NDH!", "Srbe na vrbe!", "Hrvatska do Zemuna!" i sl. Na kućama uglednijih Hrvata osvanuli su kukasti križevi i slova U. Vrlo brzo su uslijedila saslušanja Hrvata, koji su radili u inozemstvu od strane UDBE. Tako je skupljeno bogatstvo razgovora, kojima su poslije terećeni brojni Hrvati u Hercegovini i Bosni, jedni za ustaške pjesme, drugi za uporabu hrvatske zastave itd.[7]

Nakon sječe Hrvatske u Karađorđevu, na udar su došli Hrvati, koji rade u inozemstvu, a i domaći nisu pošteđeni privođenja, maltretiranja i zastrašivanja. Prvi su na udar došli članovi Matice hrvatske, a potom i drugi. Brojni su spas pronašli u Njemačkoj i drugim zemljama zapadne Europe. Statistika zaposlenih Hrvata u gospodarstvu ili drugim ustanovama tijekom 1972. bila je poražavajuća.[7]

Ipak, u drugoj polovici 1970-ih pokazat će se rezultati procesa, započetog Mostarskim savjetovanjem 1966. Tada je Džemal Bijedić počeo skidati etiketu "ustaškoga", "klerikalnog" i "neprijateljskog" područja, a poslije je došlo i do gospodarskog preporoda zapadne Hercegovine. Daljnjim jačanjem, SR Bosna i Hercegovina (i Hrvati u njoj, koji su ju prihvatili) postat će ravnopravna članica jugoslavenske federacije. Do toga napretka došlo je i smjenom starog partizanskog vodstva i dovođenjem novih kadrova na čelu političkih i gospodarskih institucija. Jedan od njih, Hrvat Branko Mikulić uspio je dovesti Olimpijske igre u Sarajevo 1984.[7]

SAP Vojvodina

U razdoblju od 1968.-1972. u području kulture, vojvođanski Hrvati su uspjeli ostaviti traga. Objavili su oko 20 knjiga i antologija hrv. pisaca, od kojih su neke djela kapitalne vrijednosti, obnovili javnu proslavu žetvenog običaja bačkih Hrvata, Dužijance koja se nakon 1945. održavala samo kao crkvena. Obnovilo se manifestaciju Veliko prelo, kalendar Subotičku Danicu, književni časopis Rukovet je dobio hrvatski karakter, a Narodno kazalište postavlja djela hrv. autora [8]. Štaviše, kultura je bilo jedino čime su se vojvođanski hrvatski proljećari bavili. Vrlo su dobro znali što sve nedostaje u očuvanju identiteta Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Banatu, kao što su "škole na hrvatskom jeziku, radio emisije, novine", jer toga doslovno nije bilo. Budući da nisu bili politički organizirani, niti su imali ikakvi forum na kojem bi mogli o tome govoriti, jedino područje gdje su djelovali je bilo kulturno.
S druge strane, bački Hrvati nisu imali nikakvih političkih akcija, niti su istupali s političkih pozicija. Unatoč svemu tome, konzervativni komunistički krugovi (Općinski komitet SK, SUP) koji su bili nastrojeni protiv ikakvog podizanja hrvatske samosvijesti su bačke proljećare etiketirali, optuživali teškim optužbama, saslušavali na brojnim "informativnim razgovorima". Čak i benigna prijateljska sastajanja su bila okarakterizirana kao "urotnička" i "neprijateljsko djelovanje", a unatoč isključivoj kulturnoj orijentiranosti pokreta, ti su krugovi proljećare vidjeli kao nešto "negativno, društveno opasno i rušilačko" [9].
Slomom proljeća se situacija još više pogoršala, posebice u Subotici. Uslijedile su progoni, hajke i prozivanja svih Hrvata koji su bili istaknutije osobe prigodom organiziranja "proljećarskih" priredaba i djelatnosti, a u njihovim domovima i na njihovim radnim mjestima su rađene premetačine, a suci Hrvati su izgubili radna mjesta sudaca na Okružnim sudovima, kao što je bio slučaj sa Nacom Zelićem, Balintom Vujkovim, Ivanom Stantićem i inima. [9].
" Bila je to sudbina i Marka Horvackog, Ivana Tikvickog, Ivana Vukovića, Ivana Tikvickog Pudara, Jakova Kujundžića i Zvonimira Budimira". Na udaru su bili i Hrvati u drugim strukama. Konzervativne komunističke snage su u antihrvatskoj histeriji proganjali i poznate liječnike, kao što je bio prim. dr. Vinko Perčić, dr. sc. Stjepan Skenderović, dr. Krešimir Glavina i dr. Zvonimir Kiš. Onemogućili su rad novinarima Lazaru Merkoviću i Milivoju Prćiću, a u Gradskoj knjižnici Beli Gabriću, Milivoju Prćiću, Amaliji Kulešević, Gezi Antunoviću, Josipu Prćiću i drugima. I u inim službama se proganjalo (prosvjetne radnike, članove pokrajinskog vodstva)[8], pa je preko stotinu ljudi bilo šikanirano i izbacivano iz svih mogućih udruga i radnih mjesta, a oni koji su bili u SKJ, izbacili su ih iz članstva. Pojedine se kazneno progonilo, kao primjerice Matiju Poljakovića i Grgu Bačliju, a neke kulturne djelatnike se uhitilo i sprovelo u zatvore kao najokorjelije kriminalce, sa lisičinama na rukama, kao Antu Sekulića, Belu Gabrića i Jurja Lončarevića[9].

Prava težina ove državne represije i antihrvatske histerije konzervativnih komunista je bila u tome što je kod vojvođanskih Hrvata izazvala veliki strah i pomutnju, "jer tada reći da si Hrvat odmah je značilo i upletenost u te događaje."[9].
Ta represija je proizvela takve ostracističke učinke na progonjene, jer se obični puk povlačio u sebe, a kada bi obilježene hrvatske proljećare primjećivali na ulici, izbjegavali su susret prelaskom na drugu stranu, jer u suprotnom bi već ljedećeg dana zbog susreta sa njima "imali velike šanse biti privedeni na saslušanje i biti optuženi da su i oni "društveno opasni"." [9]

Hajka je polako popuštala, ali nije prestala sve do 1990-ih [8].

22. ožujka 1969. godine mjesni su Hrvati dogovorili osnivačku skupštinu ogranka Matice hrvatske. Članovi tog Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka i održavanje osnivačke skupštine su bili suci Okružnog suda u Subotici Balint Vujkov, Ivan Stantić, Ivan Tikvicki, Naco Zelić i prof. Bela Gabrić[9]. Taj je taj pokušaj bio osujećen [10]. Govor Josipa Broza Tita u Titogradu, u kojem je »osudio« čin osnivanja ogranka u Subotici, koji je zapravo bio zapovijed, učinio je to da su Matica hrvatska i političko vodstvo SR Hrvatske odustali od potpore osnivanja ogranka pa su mjesni proljećari, umjesto ogranka, godinu kasnije, 18. siječnja 1970. osnovali HKUD "Bunjevačko kolo" [9].

Najslikovitije stvari oslikava Titova izjava, dana iz političkih razloga Tito u jednom govoru na Kosovu: "A što se ovi Bunjevci na sjeveru Bačke bune?". Proturječna situacija se rasplela na štetu bačkih Hrvata: subotički stranački odbor (partijski komitet) SKJ je čak sugerirao utemeljenje hrvatsko kulturno-umjetničkog društva, koje je i osnovano početkom '70-ih. Onda stvari kreću naopako po hrv. zajednicu, jer je popis utemeljitelja ogranka Matice hrvatske stigao u ruke antihrvatskih histerika. Sve skupa je rezultiralo žestokim udarom na subotičku hrvatsku inteligenciju: brojni su ostali bez posla, proglašeni nepoželjnima za izdavanje njihovih radova, brojni su iselili u SR Hrvatsku itd. Ta kretanja su dovela do toga da je Subotica izgubila jedan duhovno-kulturni i politički kontinuitet.

Slikovit opis udara je dao Vojislav Sekelj u razgovoru sa Ivanom Zvonimirom Čičkom: "Zagreb je manje stradao u tom kontekstu od Subotice, jer je za Suboticu odlazak stotinu intelektualaca teško nadoknadiv gubitak, a opet oni koji su ostali, bili su ušutkani." [11]

Ondašnji predsjednik Saveza komunista u Subotici, Antun Milodanović-Dela, istaknuti komunist Hrvat, nije se poveo za "sječom" i progonom bačkih Hrvata uglednika (koja je poprimala oblik i razmjere srednjovjekovnih "progona vještica"), nego ih je štoviše štitio. Ipak, antihrvatski nastrojenim komunističkim moćnicima takvi postupci nisu mogli proći nezapaženo, pa je Milodanović uskoro smijenjen.[12]

Od poznatijih imena tadašnjih hrvatskih kulturnih preporoditelja iz Vojvodine, valja navesti Ivu Škrabala, Balinta Vujkova, Matiju Poljakovića, Petra Šarčevića, Antu Sekulića i dr..

Hrv. proljeće izvan SFRJ

Hrvatsko je proljeće nastavljeno u emigraciji. Val političkog, policijskog i obavještajnog terora u Hrvatskoj potkraj 1971. i tijekom 1972. prouzročio je najveći egzodus Hrvata sve od propasti hrvatske države nakon svršetka Drugog svjetskog rata.[3] U inozemstvu su bili prisiljeni otići hrvatski intelektualci poput Brune Bušića, Ivana Cerovca, Zlatka Markusa i drugih.[3]

Poznati proljećari

Progoni proljećara

Udar i medijska hajka na Hrvatsku, Hrvate i hrvatske proljećare bili su postojali cijelo vrijeme hrvatskog proljeća, i prije same prosinačke sjednice u Karađorđevu koja je označila sječu Hrvatske. Velikosrbi su 27. srpnja 1971. održali velikosrpski miting u Srbu. Po sličnom su obrascu održali miting 19 godina poslije.[13] Iz sindikalnog je vodstva isključeni nacionalni vođe i to prije karađorđevske sječe. [4]

Unitaristički krugovi su se ljeta 1971. nastavili izdajnički ponašati. Inscenirali su slučaje kojima je bio cilj da se javnosti u nehrvatskim dijelovima SFRJ i cijelom svijetu pokaže da su politički zahtjevi hrvatskog masovnog pokreta zapravo "oživljavanje fašizma", "fašizam kojem je cilj uništiti srpsku manjinu u Hrvatskoj",[4] iako je hrvatsko proljeće bio jedan romantičarski projekt. Isti obrazac etiketiranja jugounitaristi i velikosrbi primijenili su 20 godina poslije za balvan-revolucije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, kad su svijetu prikazivali sliku "dobroćudne Srbije" i "nedužnih Srba" "koji brane Jugoslaviju" (miljenicu svjetskih moćnika koja je okončanjem hladnog rata postala beskorisna rupa, kao što je i bila te prepuštena zaboravu i gospodarskom propadanju) od "zločestih Hrvata". Realizacijom zahtjeva hrvatskog proljeća unitaristi, velikosrbi i "vječno nerazvijeni" izgubili bi političku moć u Hrvatskoj, gospodarsku moć i mogućnost iznuđivanja, ucjenjivanja i parazitiranja na Hrvatskoj.

Josip Broz Tito u posjetu Nixonu, mjesec dana prije Sječe Hrvatske.

U studenom 1971. održan je 22. plenum CK SKH na kojem su se razišle nacionalna i unitaristička struja hrvatskih političara. Potonje su činili Vladimir Bakarić (čelni), Dušan Dragosavac, Jakov Blažević, Jure Bilić, Milutin Baltić i Josip Vrhovec. Tjedan poslije održan je plenum Saveza sindikata Hrvatske, na kojem je unitarist Milutin Baltić, predsjednik te organizacije, uspio isključiti iz sindikalnog vodstva nacionalne vođe Juru Sarića i Marka Veselicu.[14] Karađorđevo je poljoprivredno dobro i lovište u Vojvodini, u kojem je 30. studenog i 1. prosinca 1971. održana 21. sjednica Predsjedništva SKJ kojom je počeo politički obračun s nacionalno-demokratskim pokretom u Hrvatskoj. U uvodnom izlaganju predsjednik SKJ Josip Broz Tito osudio je nacionalno-demokratski pokret kao “kontrarevolucionarni”, a Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Pero Pirker i drugi bili su prisiljeni dati ostavku.[15] Taj je događaj poznat pod nazivom Sječa Hrvatske u Karađorđevu.[16][17]

Narodna milicija koristila je brutalne metode nad hrvatskim studentima

Nakon sječe Hrvatske na toj sjednici, uhićeno je i osuđeno više od dvije tisuće Hrvata zbog sudjelovanja u hrvatskom proljeću. Matica hrvatska je ugašena silom i rad joj je zabranjen. Obnovila se tek raspadom Jugoslavije.[18] Savez studenata Hrvatske vlasti su raspustile.[4] Zabranjen je Studentski list. Ugašeni su brojni drugi listovi. Brojnim su tiskovinama promijenjena uredništva. Iako nije proglašena, uvedena je cenzura. Brojni su uhićeni, otpušteni i dugo se nisu nigdje mogli zaposliti. Mnogi nisu smjeli javno istupati. Poticalo se novo iseljavanje Hrvata u inozemstvo na način da se ljude prisililo u političku emigraciju, tako da se nisu smjeli vratiti. U SKH su napravljene čistke. Brojni su izbačeni ili degradirani. Brojni dužnosnici u gospodarskim sustavima, ako nisu otpušteni, smijenjeni su ili degradirani do ponižavajuće niskih položaja. Miko Tripalo u svojim memoarima precizno navodi da je dvije tisuće ljudi bilo uhićeno, a preko sto tisuća ljudi je smijenjeno, izbačeno sa posla, maknuto ili šikanirano na bilo koji način.[19]

Ilustracija hrvatske šutnje u drugom broju časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija iz 2011. godine povodom 40. godišnjice Hrvatskoga proljeća.

Tad je nametnuto eutanaziranje Hrvatske na način da je uspostavljena t.zv. "hrvatska šutnja" koja je potrajala sve do 1989.[2][4] Uz pomoć vojske i milicije (iz SR Srbije i SR Makedonije dovedeni su desetci tisuća milicionera) jugounitaristi su preuzeli vlast u cijeloj SRH te zapravo u SR Hrvatskoj je uvedeno opsadno stanje.[4] Povrh svega toga, na čelo vladajuće stranke u Hrvatskoj, SK te inih republičkih organa, jugounitaristi su na vlast postavili dotad najomraženije političare kao što su Dušan Dragosavac, Milka Planinc, Jure Bilić i ine.[2] U Hrvatskoj je zapravo napravljen državni udar, a glede obujma i slojevitosti udara na svu kremu hrvatskog društva, izvršen je aristocid.

Hrvatska i Hrvati su i desetljećima poslije bili etiketirani kao neprijateljski i nacionalistički. Slavko Eseš je u Obnovljenom životu primijetio "Ne znam i sumnjam da li su pisane knjige o nacionalizmu bilo kojeg jugoslavenskog naroda osim hrvatskog; da li uz knjigu Suvremeni hrvatski nacionalizam ima nešto slično npr. o makedonskom, slovenskom ili srpskom nacionalizma, i da li su autori i izdavači iz iste republike, dapače i nacije. Čini se da su taj "privilegij" stekli samo Hrvati. I to ih prati desetljećima. Nacionalizam, "maspok", ostat će, čini se, vječni hrvatski "epiteton ornans",kojim će se stalno upozoravati "šutljivu republiku" da ima da "ćuti", odnosno prigovarati joj da se ti "vampiri maspoka" ponovo javljaju, a "šutljiva republika" (istaknuto u originalu - S. E.) uglavnom "ćuti", kako se to navodi u NIN-u (br. 1993, od 12.3.1989) u članku "Vampiri maspoka"".[20]

Inozemne reakcije

Slovensko je vodstvo bilo u početku podupiralo Hrvatsku, jer su činili neformalni blok razvijenih republika. 1971. su se djelimice poveli za stavom vodstva inih republika u kojem su zaključili da hrvatsko vodstvo "popušta nacionalističkim pritiscima maspoka". Ipak, Slovenija se nije htjela upuštati u obračune s hrvatskim vodstvom, držeći se svog stava nemiješanja u unutarnje poslove inih republike.[21]

Britanski je državni vrh oduševilo što je Tito odlučio slomiti hrvatsko proljeće. Sama je britanska diplomacija bila stava skoro identična stavu jugoslavenskog državnog i partijskog rukovodstva. Hrvatski zahtjevi o samostalnosti republičkih partijskih organizacija su ih zabrinjavali.Studentski su pokret smatrali nebitnim. Hrvatsko su vodstvo njihovi diplomati smatrali staljinističkim, a da je na vrhu lanca Miko Tripalo. Nisu shvaćali kako je praktično cijeli hrvatski narod bio uz svoje vodstvo, osim partijskih poslušnika. Nije im bila pojmljiva ni medijska potpora ("...kako su Savka Dabčević-Kučar, Pero Pirker i Marko Koprtla uspjeli držati pod svojom kontrolom sav tisak u Hrvatskoj, u kojemu se tijekom eskalacije nacionalizma nije javio ni jedan disonantan tekst, pa čak ni eventualna Bakarićeva kritika nacionalizma.").[22]

Kasniji utjecaj

Hrvatsko proljeće nakon svoga gašenja imalo je veliki utjecaj na Tita. Jugoslavenski ustav bio promjenjen 1974. na taj način da je ispunio pojedine uvjete Hrvatskog proljeća: dozvoljena je secesija, svaka republika imala je svoju autonomnost. Ovim promjenama u ustavu, te kasnijim egzilom mnogih disidenata i aktivista Hrvatskog projeća udarilo je klicu novog hrvatskog pokreta za samostalnost. Demokratskim promjenama u Jugoslaviji i Istočnoj Europi, padom Berlinskog zida, mnogi proljećari se aktiviraju i vraćaju iz inozemstva, te stvaraju nove hrvatski orijentirane stranke. Godine 1990. ostvaren je cilj Hrvatskog proljeća, osamostaljenje Hrvatske, koja je kasnije bila prisiljena braniti svoje pravo na slobodu na bojištima u Domovinskom ratu.

U medijima

Hrvatska revija, broj 2., 2011. godina

U doba samostalnosti Hrvatske tema Hrvatskog proljeća opet se obrađuje u medijima, no ovaj put ne više politički nego dokumentaristički. Dokumentarni program HTV-a je 2010. godine u režiji Miljenka Bukovčana snimio dokumentarnu seriju od devet epizoda o Hrvatskom proljeću, u kojoj je emitiran velik broj video-snimaka iz onog vremena koji je do 1990-ih bio ili bunkeriran ili selektivno prikazivan. Uprkos kritikama serije:[23]

Wikicitati „U toj seriji Proljeće je prikazano kao Titova inicijativa. Kao njegov reformski program koji su upropastili matičari, intelektualci i studen­ti povezani s ustaškom emigracijom. Ta je teza djelo povjesničara Hrvoja Klasića, Jakovinina asistenta... To je gadljiva serija iz koje nismo ništa saznali o progonima i hapšenjima koji su bili posljedica brutalna gušenja Hrvatskog proljeća.”
(Ivan Zvonimir Čičak, Vijenac, br. 446, 7. travnja 2011.)

serija zajedno s njenim komentatorima valjano informira o tom dobu i kako je ondašnja vlast bez milosti zatvarala ljude ne dopuštajući slobodu govora ili bilo kakvu demokraciju, pokazujući da iako je totalitarizam Golog otoka s kraja 1940-ih i 1950-ih godina pomalo jenjao vladajuća kasta još uvijek ima sve konce u svojim rukama i sposobna je sve svoje protivnike na brzinu smjestiti iza brave ako se zaborave i požele uvoditi demokraciju u državu za koju su mislili da je njihova. Nije bila njihova, bila je to država Tita i Partije!

Sedamdesetih ja bio kao ti
procvala ruža, naše proljeće.
A onda naglo mnogi nestali
o tom smo šutjeli nismo ih vidjeli
do devedesetih.

Miroslav Škoro, Domovina, 2008.

Radnja filma Zlatne godine iz 1993., za kojega je Zlatan Stipišić - Gibonni napisao glazbu, uključujući istoimenu pjesmu, smještena je u razdoblje gušenja Hrvatskog proljeća. Hrvatsko proljeće je ukratko obrađeno u četvrtoj epizodi HTV-ove dokumentarne serije Jugoslavija - država za jedno stoljeće, prikazane 2012.

U devetoj epizodi igrano-dokumentarnog serijala Jugoslavenske tajne službe pod nazivom Preuranjena samostalnost prikazivanog 2012. na HRT-u objašnjeno je kako je Vojna Kontraobavještajna služba (KOS) po Titovu nalogu odigrala ključnu ulogu u gušenju Hrvatskog proljeća.

Vidi još

Izvori

  1. 1,0 1,1 Proleksis enciklopedija Hrvatsko proljeće
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Hrvatski fokus Mato Dretvić Filakov: Josipovićev „glavni analitičar“ zaziva nove čistke. Podnaslov: Hrvatsko proljeće je zapravo bilo „sukob naljevici“ između „unitarista“ i „progresista“, koje su protivnici proglasili „nacionalistima“ i tako se lakše obračunali s njima, Hrvatski fokus, 15. travnja 2010.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 HIC Dom i svijet, Broj 227. Željko Toth: 27-godišnjica sloma hrvatskog proljeća. Događaj koji je izmijenio smjer hrvatske povijesti
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 Pollitika Ivan Cerovac: Masovni pokret u Hrvatskoj 1971.godine, 16. srpnja 2007.
  5. Matica hrvatska
  6. Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 62.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Marijan Mandić, Krvava bjelopoljska poljana, Mostar, 1996.
  8. 8,0 8,1 8,2 Hrvtska riječ Sjećanje na burne sedamdesete, 27. veljače 2009. Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Sjećanje" definirano više puta s različitim sadržajem Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Sjećanje" definirano više puta s različitim sadržajem
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 Hrvatska riječ Posljedice nećemo nikad ukloniti, 13. ožujka 2009.
    (knjiga Nace Zelića »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati«, izdanje Matice hrvatske, ogranak Subotica) Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Posljedice" definirano više puta s različitim sadržajem Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Posljedice" definirano više puta s različitim sadržajem Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Posljedice" definirano više puta s različitim sadržajem Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Posljedice" definirano više puta s različitim sadržajem Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Posljedice" definirano više puta s različitim sadržajem Pogrješka u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "Posljedice" definirano više puta s različitim sadržajem
  10. Radio Subotica Obilježavanje 40. obljetnice inicijative za osnutak Ogranka Matice hrvatske u Subotici, 25. travnja 2009.
  11. "Hrvatska riječ" Razgovor sa Vojislavom Sekeljem, 22. travnja 2004.
  12. "Hrvatska riječ" Kulturno ili političko pitanje?, 1. travnja 2005.
  13. Večernji list Zvonimir Despot: Savka: U Srbu miting velikosrpske mržnje, 21. srpnja 2010.
  14. Narodni list N:K. Četiri desetljeća od hrvatskog proljeća (4): Studentski pokret otpora
  15. Opća i nacionalna enciklopedija - Karađorđevo
  16. Dragutin Pavličević, Kratka politička i kulturna povijest Hrvatske, Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998.
    Wikicitati „Stoga je sastanak šefova Komunističke partije u Karađorđevu dobio naziv "sječa" hrvatskih kadrova.”
  17. Sajam knjiga Sječa Hrvatske u Karađorđevu
  18. Narodni list N.K.: Četiri desetljeća od hrvatskog proljeća (7): Ginulo se za slobodu, 14. lipnja 2011.
  19. Dnevno.hr Tihomir Dujmović: Slovenijo, ime ti je Srbija
  20. Obnovljeni život, sv. 45. br. 1.-2., 1990 Slavko Eseš: Vampiri maspoka
  21. ČSP br. 1., 7.-22. (2010.) Aleš Gabrič: Odnos slovenske politike prema "maspoku"
  22. Britance oduševila Titova odluka da slomi Hrvatsko proljeće
  23. "Hrvatskom vladaju potomci komunista", Ivan Zvonimir Čičak, Vijenac, br. 446, 7. travnja 2011., članak na stranicama Matice hrvatske

Vanjske poveznice

RomanH-01.pngI, heavily serifed.pngRomanC-01.png Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Hrvatskog informativnog centra. Vidi Dopusnicu Hrvatskog informativnog centra za Wikipediju na hrvatskome jeziku. Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.