Opsada Novog Zrina

Opsada Novog Zrina (1664.)
sukob: Hrvatsko-osmanski ratovi
Habsburško–turski rat 1663–1664.]]
Opsada Novog Zrina 1664.jpg
Prikaz jedne od bitaka na Muri (Muhr flus) za vrijeme jednomjesečne opsade Novog Zrina (Serinwar), autor nepoznat
Vrijeme 5. lipnja - 7. srpnja 1664.
Mjesto Novi Zrin na rijeci Muri, Međimurje, Hrvatska (na granici tada okupirane Ugarske)
Ishod

Opsada Novog Zrina, oružani sukob između kršćanske vojske, sastavljene od hrvatskih, austrijskih, njemačkih i ugarskih postrojbi, te tursko-tatarskih snaga, vođen 1664. godine za kontrolu utvrde Novi Zrin, novoizgrađene nizinske fortifikacije hrvatskog bana Nikole Zrinskog na rijeci Muri u Međimurju, sjeverna Hrvatska, na graničnom području prema tada od Turaka okupiranom teritoriju Ugarske. Na čelu kršćanske vojske koja je branila utvrdu bio je Nikola Zrinski, te habsburški carski generali Wolfgang Julius grof Hohenlohe i Peter grof Strozzi, a islamske osvajače s istoka predvodio je veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić (tur. Köprülü), uz pomoć Ismail-paše Bošnjaka i drugih visokih dostojanstvenika. Tursko-tatarska opsada trajala je oko mjesec dana, počevši od prvih dana lipnja pa do početka srpnja 1664., i bila je posljednji u nizu više oružanih sukoba vezanih za tu strateški važnu utvrdu, jer su je Turci na kraju osvojili i 7. srpnja 1664. razorili do temelja.

Političko-vojna pozadina

Unatoč manjim okršajima i bitkama uzduž granice Turskog Carstva s ondašnjom Hrvatskom, Ugarskom i Transilvanijom (tada u sklopu Habsburške Monarhije), početkom šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća vladao je nestabilan i nesiguran privremeni mir između Habsburške Monarhije i Turaka. Izgledalo je da su obje strane nastojale zadržati razmjerno mirno razdoblje, bez velikih vojnih pohoda i ratnih razaranja, kakvo je i do tada posljednjih desetljeća vladalo. Premda u stagnaciji, osmanska je država ipak još imala moć i apetite za osvajanjem tuđih teritorija. Leopold I. Habsburški, mladi i neiskusni dvadesetogodišnji vladar, nalazeći se pod snažnim utjecajem svoji savjetnika i imajući mnoge državničke interese vezane za odnos snaga s drugim velikim europskim državama, napose jačanjem konkurentske Francuske pod Lujem XIV., izražavao je bojazan da bi Turci u nekom pogodnom trenutku mogli poduzeti vojni pohod na Beč. Stoga je svojim generalima naredio da glavninu vojske drže što bliže glavnog grada Monarhije, a da interveniraju na udaljenijim područjima tek onda kada to bude krajnje nužno.

Stranica geometrijsko-arhitektonske konstrukcije projekta utvrde Novi Zrin (njemačka bakrena gravura na papiru)

S druge strane, Nikola VII. Zrinski, dugogodišnji hrvatski ban, smatrao je da je sazrelo vrijeme da se neprijatelju zadaju odlučni udarci i da ga se prinudi na povlačenje s daleko na zapadu osvojenih teritorija Hrvatske i Ugarske. On sam je povremeno, na svoju ruku, poduzimao vojne akcije protiv Turaka, zalazeći duboko u njihovu pozadinu. Istodobno je učvršćivao obranu, pa je među ostalima 1661. godine, prema nacrtima vojnog graditelja Wassenhovena, izgradio i utvrdu Novi Zrin na strateški važnom položaju na rijeci Muri, na predjelu zvanom Veliki Pažut, blizu njenog ušća u Dravu. Utvrda, s više strana okružena opkopima punim vode, sastojala se od dva dijela, i to od većeg na lijevoj, ugarskoj obali Mure, te od manjeg na desnoj, hrvatskoj strani rijeke, a oba su bila povezana pokretnim mostovima preko riječnog otoka koji se nalazio upravo između njih.

Većina ondašnjih vojnih stručnjaka ocijenila je da je, unatoč svojoj kompleksnosti, a možda i zbog nje, velebna kasnorenesansno-ranobarokna nizinska fortifikacija (njem. Wasserburg) bila solidno projektirana i izgrađena, te da ju je zbog toga, kao i zbog strateški mudro izabrane lokacije, bilo teško osvojiti. Bilo je, naravno, i suprotnih mišljenja, a takva su imale i neke ključne osobe na Bečkom dvoru.

Novi je Zrin postao trn u oku osmanskih osvajača, pa su oni, osobito tijekom 1663. godine, poduzeli više vojnih akcija i pokušali ga osvojiti. Veće bitke pod njim odvijale su se u siječnju 1663., zatim 13. srpnja iste godine, pa 13. kolovoza, zatim u rujnu (kada je utvrdu napalo 10.000 Turaka pod vodstvom kaniškog paše), u listopadu (kada je Novi Zrin pokušalo osvojiti 9.000 vojnika bosanskog paše), te na koncu 17. studenog, kojom prigodom su napadači namjeravali izgraditi most preko Mure. U svim tim bitkama hrvatske snage, potpomognute austrijskima i ugarskima, uspjele su obraniti utvrdu.

Suprotstavljene snage

Kršćanska vojska

Znajući kakva opasnost prijeti Novom Zrinu, Nikola Zrinski se znatno angažirao i animirao utjecajne ljude na bečkom dvoru kako bi dobio što veću pomoć u ljudstvu i vojnom materijalu. Premda Dvor nije bio oduševljen da pomogne obrani novoizgrađene utvrde na Muri, jer se bojao oštre reakcije s turske strane, ipak je, na vijest o dolasku nove mnogobrojne vojske iz Male Azije, na čelu s velikim vezirom Fazil Ahmed-pašom, odobrio da se austrijske i njemačke postrojbe (oko 6.000 do 7.000 ljudi) koje su predvodili generali Hohenlohe i Strozzi, početkom lipnja 1664. godine stacioniraju u vojnim taborima na području Novog Zrina i susjednog Legrada. Potonji je bio sjedište Legradske kapetanije, a nalazio se u to vrijeme na lijevoj, međimurskoj strani rijeke Drave (kasnije je, 1710. godine, Drava promijenila tok i prebacila Legrad u Podravinu), tek nekoliko kilometara udaljen od Novog Zrina. U obrambenom stožeru, uspostavljenom nadomak Legrada jedno je vrijeme boravio i glavni carski vojni zapovjednik Raimund Montecuccoli.

Na desnoj, međimurskoj obali rijeke Mure, u blizini same utvrde, istodobno su se smjestile hrvatske i ugarske postrojbe kojima su na čelu bili Nikola Zrinski (sa svojih 8.000 vojnika), njegov brat Petar (koji je u vojni logor stigao nešto kasnije, 22. lipnja, s oko 4.000 hrvatskih ratnika), Ivan IV. grof Drašković Trakošćanski, Ferenc (Franjo) grof Nadasdy, te Pál (Pavao) grof Eszterházy (potonji na čelu ugarskih četa s ukupno 900 ljudi). Iz ta dva vojna logora, u kojima je tijekom opsade bilo na raspolaganju ukupno oko 30.000 ljudi, svakodnevno su se tijekom borbi u Novi Zrin prebacivale nove svježe postrojbe, koje su zamjenjivale umorne, ranjene ili poginule branitelje. S obzirom da su prostorni kapaciteti Novog Zrina bili relativno skučeni, prema mišljenjima nekih povjesničara istovremeno su fortifikaciju aktivno branile snage najviše od oko 3.000 vojnika, a ima ih koji smatraju da ih je bilo manje od 2.000. Obranom Novog Zrina operativno i osobno rukovodili su Zrinski, Hohenlohe i Strozzi, a na borbenim položajima u samoj tvrđavi izvršni zapovjednici su bili kapetan novozrinske straže (kaštelan) Andrija Horvat i, s dolaskom njemačkih pojačanja pristigli, barun d'Avencourt.

Tursko-tatarska vojska

Prikaz Novog Zrina autora Hieronymusa Orteliusa, na kojem se utvrda nalazi na desnoj obali rijeke Mure; danas prevladava mišljenje da je glavni ili veći dio utvrde bio na lijevoj, a manji na desnoj obali, te na riječnom otoku, sve povezano mostovima

Velika tursko-tatarska vojska, koja je pod zapovjedništvom velikog vezira Fazil Ahmed-paše Ćuprilića stigla do lijeve obale Mure i počela se tamo stacionirati početkom mjeseca lipnja 1664. godine (između 2. i 4. lipnja), brojala je više desetaka tisuća ratnika raznih rodova vojske, (janjičari, spahije, azapi i dr.). S obzirom da je tursko uporište Velika Kaniža tijekom mjeseca svibnja 1664. bila izložena neuspješnoj opsadi kršćanskih snaga pod vodstvom Nikole Zrinskog, u njoj su već od prije bile stacionirane znatne vojne snage koje su ju obranile, a sada su se mogle pridružiti novopristigloj armadi. Procjenjuje se da je veliki vezir na cijelom širokom prostoru između Novog Zrina i Velike Kaniže ukupno imao na raspolaganju moćnu silu od oko 200.000 ljudi, od čega najmanje 40.000 turskih i 30.000 tatarskih vojnika (moguće i do 100.000), dok su ostalo bile logističke postrojbe, radnici, sluge i drugo pomoćno osoblje.

Pripreme za obranu

Osim što je agitirao i požurivao Bečki dvor za pomoć u obrani Novog Zrina, Nikola Zrinski je i sam vršio pripreme za utvrđivanje i pojačavanje fortifikacijskih objekata, dopremu naoružanja, streljiva, baruta i druge vojne opreme, te opskrbu namirnica za branitelje. Prema dostupnim izvorima, na bedemima je vojna posada postavila čak 24 topa.

Kao ban, Zrinski je sazivao Hrvatski sabor, koji je donosio zaključke o konkretnim mjerama pomoći za obranu Novog Zrina, uključujući pribavljanje novca i mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva. Jedno od takvih zasjedanja Sabora održano je u Varaždinu 17. i 18. travnja 1664. kojom prigodom su donešene operativne odredbe o novačenju posebnih postrojbi, obvezi naoružanja pješaka prema broju kuća i sabirnim mjestima za vojsku.

Tijek opsade

Ukopavanje i početak napada

Dolaskom u blizinu Novog Zrina, turska se vojska na lijevoj obali Mure odmah počela ukopavati, kako bi izbjegla da ju branitelji s bedema tvrđave imaju na nišanu na otvorenom i nezaštićenom brisanom prostoru. Također je podizala nasipe iza kojih je smjestila topništvo, iz kojeg je kasnije danonoćno pucala, kako po braniteljima u tvrđavi, tako i po postrojbama smještenima u vojnim logorima udaljenima od Mure. Istovremeno su pojedine kombinirane tursko-tatarske čete splavima pokušale doprijeti do manjih riječnih otoka i tamo se ukopati ili napraviti mostove, ali su ih branitelji u tome spriječili, napavši ih i prisilivši na povlačenje. Pritom je već prvih dana, točnije 6. lipnja 1664., u žestokim borbama oko riječnih otoka poginuo general Peter Strozzi.

Za opsjedatelje je otegotna okolnost bila ta što je utvrda velikim dijelom bila okružena vodom, pa se kopnenim putem mogla napasti samo na razmjerno uskom prostoru s južne i jugoistočne strane. Uz to, bila je i na malo povišenom terenu, odnosno na većoj nadmorskoj visini od okolnog zemljišta.

Kronologija opsade govori da je ujutro 5. lipnja 1664. u 8 sati veliki vezir izdao naredbu za početak opsade Novog Zrina. Napadači su intenzivno nadirali i kopnom i rijekom pomoću splavi, ali su ih kršćanske snage u izravnim okršajima sljedećih dana sprječavale na svim položajima. Od 8. lipnja Turci su počeli intenzivno pucati iz velikih topova čije su dvije bitnice prethodne noći postavljene na zaštićene nasipe na povišenim dijelovima terena. Nakon topovskih salvi slijedili su pješački juriši, ali su redom odbijani.

Jednomjesečni otpor branitelja

Premda se pojedini izvori razlikuju u datumima početka i završetka opsade, ona je trajala oko mjesec dana. Prva dva dana turski su juriši bili uglavnom neuspješni, ali je svejedno 7. lipnja 1664. do generala Hohenlohea došao turski mirovni glasnik sa zahtjevom za predaju utvrde. Taj je zahtjev glatko odbijen; štoviše, Hohenlohe je svom podređenom časniku barunu d'Avancourtu naredio da s oko 1.500 vojnika provali iz utvrde i napadne neprijateljske položaje. Ta je postrojba iznenadila Turke i izvršila pokolj među njima. Ali napadači su se konsolidirali i nastavili s jurišima na Novi Zrin.

Nacrt opsade Novog Zrina, kojeg je 1664. godine skicirao Raimund Montecuccoli, glavni carski vojskovođa

Pod okriljem noći između 8. i 9. lipnja osmanske su snage kopale nove rovove koji su bili sve bliže utvrdi. Narednog dana ponovno su branitelji izveli iznenadni proboj, ali ne tako uspješno kao prije. Namjeravali su i protjerati Turke s murskog otoka, ali su zbog velikih gubitaka odustali. Sljedećih dana kopanje opsadnih jaraka i nasipa se nastavilo, a na Legradskoj gori postavljeni su 11. lipnja novi topovi, koji su od tada neumorno pucali, dok su se turski juriši izmjenjivali jedan za drugim.

Dana 20. lipnja glavni carski zapovjednik Montecuccoli pozvao je sve svoje generale na zasjedanje ratnog vijeća u Legrad, kako bi razmotrili situaciju i predvidjeli moguće daljnje aktivnosti neprijatelja. Budući da su skoro svakog dana kršćanskim snagam stizala pojačanja, Nikola Zrinski je na tom ratnom vijeću zatražio da se sa svim raspoloživim snagama napadne Turke i prekine opsada, ali je Montecuccoli to odbio, uz obrazloženje da je tajnim kanalima obaviješten da neprijateljske postrojbe broje 70.000 ljudi, što je previše za njegovih 30.000, te da očekuje dolazak novih njemačkih vojnih jedinica pod zapovjedništvom badenskog markgrofa Leopolda Wilhelma, kao i francuskih postrojbi pod vodstvom grofa Jeana de Coligny-Salignyja.

24. lipnja osmanska je vojska pokušala zapaliti palisade novozrinske tvrđave, ali bezuspješno, jer je braniteljska posada otvorila žestoku paljbu po njoj, te ju otjerala. Isto se ponovilo još nekoliko puta sljedeće noći i dana. Nekoliko narednih dana očekivali su se turski juriši, ali do njih ipak nije došlo. Od uhvaćenih neprijateljskih prebjega branitelji su saznali da Turci i Tatari pripremaju velik broj vreća s pijeskom kojima bi zatrpali dijelove opkopa oko Novog Zrina napunjenih vodom, a istovremeno su dopremljena i drva za gradnju mosta kojim bi Ćuprilićeva armija pokraj utvrde prešla preko Mure i napala kršćanski vojni logor. U povremenom zatišju obrambene su postrojbe iskoristile svaki pogodni trenutak kako bi izvršile popravne radove na pukotinama i drugim oštećenjima tvrđave, koja su već bila znatna. Montecuccoli pak je u međuvremenu iznenada napustio Legrad.

Kada je točno Novi Zrin pao u osmanske ruke, nije sa sigurnošću utvrđeno. Zna se da je sveopći masovni napad opsjedatelja sa svih strana uslijedio istom 30. lipnja 1664., pa neki uzimaju taj datum za završetak opsade. Tog je dana poginuo i novozrinski kapetan Andrija Horvat. Preostali, već iscrpljeni vojnici u samoj utvrdi dobili su Montecuccolijevu poruku da, ako ne mogu obraniti novi Zrin, neka zapale drvene dijelove, barutom dignu utvrdu u zrak i povuku se preko mostova. Stanje je postalo kritično, ali je od 1. do 3. srpnja padala jaka kiša, koja je zasigurno omela turske planove zauzimanja fortifikacije na Muri i prelaska na drugu stranu rijeke. Ipak, napadači su napredovali i tjerali branitelje na uzmak, a ovi se povlačili preko mostova. Turci su ih pritom ometali, pucajući po mostovima, bušeći im pontone i čamce, pa se dio branitelja i utopio u Muri. U to je vrijeme blizu 30.000 pripadnika pričuvne kršćanske vojske mirno stajalo nedaleko od krvavog masakra i čekalo, jer im je Montecuccoli naredio da ne kreću u pomoć braniteljima Novog Zrina.

Premda sravnjen sa zemljom 1664., Novi Zrin je ucrtan 25 godina kasnije na Valvasorovoj karti Hrvatske iz 1689. kao Neuserin (u gornjem desnom kutu, blizu hrvatskog grba)

Rušenje Novog Zrina do temelja

Svladavši početkom srpnja posljednje džepove otpora u Novom Zrinu, tursko-tatarske postrojbe su na bedeme izvjesile turske zastave, a veliki vezir je ipak donio odluku da se ne forsira Mura. Vjerojatno je na tu odluku utjecalo i to što su u kršćanski tabor u međuvremenu pristigla najavljena pojačanja iz Njemačke i Francuske, o čemu je on zacijelo bio obaviješten. Budući da je njemu protivnička vojska na desnoj obali Mure bila spremna suprotstaviti se njegovim postrojbama u slučaju prelaska rijeke, ocijenio je da je bolje ne izlagati se prevelikom riziku mogućeg poraza ili velikih gubitaka u tom pothvatu. Umjesto toga, odredio je da se najprije do temelja razori Novi Zrin, a zatim da se vojska uputi na sjever, prema Velikoj Kaniži.

Dana 7. srpnja 1664. Osmanlije su iskopale podzemne lagume (potkope), postavili mine i potpalili ih. Bedemi utvrde bili su razneseni eksplozijama, a nešto ranije bile su zapaljene drvene palisade, koje su cijeli dan gorjele. Ujedno su zatrpani jarci s vodom. Time je Novi Zrin prestao postojati, ali sjećanje na velebnu tvrđavu Nikole Zrinskog još dugo nije izblijedjelo. Štoviše, na mnogim je europskim zemljopisnim kartama čak i nekoliko desetljeća nakon uništenja bio ucrtan njegov položaj na Muri, eventualno s napomenom demolito (tal. srušen, razvaljen, uništen) i slično.

Posljedice opsade

Ljudski gubitci

Opsada Novog Zrina rezultirala je velikim gubitcima u ljudstvu, kako s hrvatsko-austrijsko-njemačko-ugarske strane, tako i s tursko-tatarske, ali su brojčani podatci o tome separatni, selektivni, kontradiktorni ili nepouzdani. Poznati putopisac Evlija Čelebi, vrlo sklon preuveličavanjima u svojim putopisima, osobno je bio nazočan u borbama za utvrdu na Muri i kasnije napisao kako je „poginulo sedamnaest tisuća naših Kršćana (?!), dok je oko devet tisuća palo u ropstvo“. Te su brojke naravno preuveličane, ali realna je procjena da je na strani branitelja izgubljeno oko 2.000 ljudi, i to najvećim dijelom pri kraju opsade, kada se posada povlačila preko mostova, a kod opsjedatelja njih oko 10.000, stradalih najviše tijekom nebrojenih juriša na palisade i zidine.

Odnos snaga i daljnje operacije

Dolaskom znatnih pojačanja iz relativno udaljenih Njemačke i Francuske, od kojih su neka stigla prekasno, u dane pada Novog Zrina, pa čak i poslije toga, vojska kršćanske koalicije dobila je na brojnosti. Žrtvovanjem Novog Zrina, njegovim jednomjesečnim blokiranjem napredovanja osmanske sile na Muri, habsburške su pak carske trupe, pojačane drugim savezničkim postrojbama, kupile vrijeme da bi se konsolidirale, a to je došlo do izražaja i imalo posljedice u daljnjim zbivanjima sljedećih nekoliko mjeseci i godina.

Opsada Novog Zrina bila je krvavi uvod u još krvaviju Monoštersku bitku, koja se zbila mjesec dana kasnije (ovdje je prikazana u tehnici ulja na platnu nepoznatog bavarskog autora iz 1665. godine)

Veliki je vezir sredinom srpnja 1664. usmjerio svoju vojsku iz Velike Kaniže prema Beču, a habsburški su generali pokrenuli svoje trupe iz Međimurja i odlučili prepriječiti mu put kod Monoštra (mađ. Szentgotthárd) na austrijsko-ugarskoj granici. Tamo je 1. kolovoza 1664. došlo do velike bitke na močvarnom području rijeke Rabe u kojoj su savezničke kršćanske vojne jedinice odnijele odlučujuću pobjedu. Ta je pobjeda, međutim, zasjenjena mirovnim sporazumom potpisanim 10. kolovoza u Vašvaru, mjestu između gradova Szombathelyja i Zalaegerszega, koji je bio vrlo povoljan za Turke, pa su ga mnogi, a među njima i Nikola Zrinski, nazvali „sramni Vašvarski mir“.

Ogorčenje Nikole Zrinskog i Zrinsko-frankopanska urota

Pad Novog Zrina izazvao je ogorčenje Nikole Zrinskog, koji je odmah otišao izraziti svoje nezadovoljstvo i prosvjed kralju Leopoldu zbog Montecuccolijevog oklijevanja, ali to nije ništa promijenilo. Zrinski nije sudjelovao u Monošterskoj bitki. A kad je sklopljen Vašvarski mir, čaša se prelila, i on se čvršće povezao s nezadovoljnim hrvatskim i ugarskim velikašima udarivši temelje pobuni protiv Bečkog dvora poznatoj pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota. Urota je za Hrvate, kao i za Mađare, 1671. godine završila tragično, javnim smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana. Nikola Zrinski, međutim, taj završetak nije dočekao, jer je već na samom začetku urote, 18. studenog 1664., smrtno stradao prilikom lova na veprove u šumi južno od Čakovca.

Nasljeđe i sjećanja

Utvrda Novi Zrin, razvaljena do temelja nakon jednomjesečne opsade turske vojske, u skladu s odredbama 6. članka Vašvarskog mira nikad više nije obnovljena.

Rijeka Mura je, sa svojim brojnim meandrima i rukavcima, u posljednjih 350 godina više puta promijenila tok i ostatke razvaline dobro sakrila, tako da se skoro do današnjih dana nije uopće znala ni približna mikrolokacija. Sada se ona, na temelju višekratnih istraživanja na terenu, zna, ali se ne znaju svi detalji (točan tlocrt, dimenzije, te izgled bastiona, zidina, šanaca, fortifikacijskih jaraka, grudobrana, dvorišta itd.).

Danas kraj Mure jedino stoji memorijalni granitni obelisk blizu mjesta gdje se nekoć uzdizalo kultno zdanje Nikole Zrinskog. Podigli su ga Matica hrvatska i Družba »Braća hrvatskoga zmaja« dana 4. srpnja 2001. godine, na 337. obljetnicu završetka opsade i pada Novog Zrina u turske ruke. I mnogi drugi obilježavaju 7. srpnja kao spomendan na herojsku posljednju bitku za obranu velebne tvrđave na Muri.

Vidi još

Literatura

  1. Dr. Dragutin Feletar, Petar Feletar, Hrvoje Petrić: Novi Zrin - Zrinska utvrda na Muri (1661-1664), Donja Dubrava - Zagreb 2001. (ISBN 953-6235-84-6)
  2. Gábor Hausner, Lajos Négyesi, Ferenc Papp: "Tor" usred vinograda na brijegu - Pokušaj određivanja lokacije Novog Zrina, izvorni znanstveni rad, Mađarska akademija znanosti–Povijesni institut, Budimpešta 2006.
  3. Dr. Dragutin Feletar: "Legradska kapetanija u obrani od Osmanlija – s posebnim osvrtom na Novi Zrin", izvorni znanstveni članak, Hrvatska akademija znanosti i umjetnost–Razred za društvene znanosti, Zagreb 2011.

Vanjske poveznice