Pisanica

Pisanica obojana pomoću crvenog luka i voska
Pisanice ukrašene slamom

Pisanica je bojom ukrašeno jaje. Običaj bojanja pisanica odvija se u vrijeme Uskrsa. Riječ je nastala od indoeuropskoga korijena *pis- = crtati, šarati; pisanice = šarenice.

Pisanice su osim simbola života bile i tradicionalan dar, a često su ih međusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama (ovo se jaje za poljubac daje - Međimurje), kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Djevojke bi u Podravini svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja, a budućoj svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta.

Bojanje pisanica

Pisanice su se prije bojale na prirodne načine, a ta je tradicija i danas živa. Najčešće je bojanje jaja pomoću ljuske crvenog luka, a rjeđe od cikle, korijena broča ili crvenog radiča da bi se dobila crvena boja. Pisanice su znale dobiti i crnu boju bojanjem čađom ili bobicama bazge ili duda, a često je bilo i bojanje hrastovom korom da bi se dobila smeđa boja. Uz crvenu, crnu i smeđu, zelena se boja dobivala od raznog bilja, najčešće od špinata, koprive ili poriluka. Pritom se osim potpunog bojanja moglo jaje prešarati voskom, a tek onda obojiti. Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska ispod kojeg jaje ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, tako da bi jaje istim postupkom dobilo zanimljiv ukras. U Podravini i većem dijelu Slavonije, biljni ornamenti gotovo su jedini ukras [1]. U Slavoniji su često kombinacije biljnih ornamenata i geometrijskih ukrasnih likova. U Dalmaciji se kao simboli mogu naći srce, rozeta ili nešto slično.

Posebna je tehnika ukrašavanja pisanica, osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama, bilo i ukrašavanje slamom. Jaja bi se omatala slamkama da se dobiju razni oblici ili bi se pak slamke razrezale i lijepile na jaja tvoreći raznolike ukrase i šare.

Povijest

Jaje je od davnina simbol novoga života. Obojana jaja pronađena su i u pretpovijesnim grobovima. [2] Vjernici zoroastrizma, prve monoteističke religije, bojali su pisanice na Nowruz, iransku Novu godinu, na prve dane proljeća. Ta tradicija u iranskom i nekim drugim narodima traje oko 2500 godina. Skulpture na zidinima Perzepolisa, pokazuju kako narod nosi pisanice kralju. Stari Egipćani vjerovali su, da je život nastao iz jajeta. Imali su običaj darivanja pisanica u proljeće kao simbol probuđenoga života.

Židovi imaju svečanost seder na početku blagdana Pashe (krajem ožujka ili u travnju), prilikom koje je posluženo i tvrdo kuhano jaje u slanoj vodi kao simbol.

Sv. Augustin u 5. stoljeću spominje jaje i izlazak pileta iz ljuske kao simbole novoga života, Isusova uskrsnuća i izlaska iz groba. Papa Grgur I. Veliki u 6. stoljeću preporučio je misionarima, da se pojedini folklorni elementi starih religijskih poganskih svečanosti uklope u kršćanske svetkovine u slučajevima kada je to bilo moguće. Na taj su način pogani lakše prihvaćali kršćanstvo. Kršćansko svetkovanje Uskrsa poklapalo se vremenski s poganskim blagdanom Eostre u germanskim narodima. Jaje i zec uzeti su kao simboli iz blagdana Eostre i postali su dio kršćanske proslave Uskrsa.

Postoji povijesni dokument o darivanju pisanica na dvoru engleskog kralja Edvarda I. 1290. godine.

Zbirke pisanica

Jedna od najljepših, najvećih i najvrjednijih zbirki pisanica u Europi nalazi se u zagrebačkome Etnografskom muzeju. Najstarija pisanica je iz Beča, a potječe iz 1847. godine. Dar je biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Unutarnje poveznice

Izvori