Pokrštenje Hrvata

Franci preko Akvilejske patrijaršije

Pokrštenje Hrvata, Bela Čikoš Sesija

Prema jednoj grupi povjesničara, pokrštenje Hrvata proveli su Franci preko Akvilejske patrijaršije u 9. stoljeću, kada su Hrvati došli pod njihovo vrhovništvo. To su mišljenje zastupali Duchesne, Frane Bulić, Ferdo Šišić i njegovi sljedbenici. Potkrepljivao ih je Ljubo Karaman, arheolog i povjesničar umjetnosti, pozivajući se na stilske karakteristike sarkofaga prvog splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina.

Hrvati, prvo arijanci, potom kršćani

Povjesničar Miho Barada na temelju Historie Salonitane od Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća. Prema Baradi, Hrvati su doselili na jug kao pokršteni arijanci, a u novoj domovini su se odrekli toga krivovjerja (tj. pokatoličili). Toma Arhiđakon konstantno navodi kako su Hrvati došli na jug kao arijanci i naziva ih Gotima. Ferdo Šišić je dokazao kako su dalmatinski romanski starosjedioci novodoseljenje Hrvate nazivali Gotima u podrugljivom smislu. Od Romana, taj je naziv prešao u staru hrvatsku kroniku, Kraljevstvo Hrvata, odatle ga je preuzeo ljetopisac pop Dukljanin u 12. stoljeću, a od njega je to preuzeo Toma Arhiđakon. Ni u jednom od spomenutih spisa ne piše kako su Hrvati bili arijanci. To je vjerojatno zaključio Toma Arhiđakon jer je znao da su Goti bili arijanci. Kako Hrvati ipak nisu došli u novu domovinu kao kršćani svjedoče oni izvori, koji dokazuju, kako su Hrvati pokršteni u svojoj današnjoj domovini.

Prihvaćeno: postupno pokrštenje

Treća grupa povjesničara zastupa mišljenje kako se pokršatavnje Hrvata događalo postupno od 640./641. do početka 9. stoljeća. Ova su stanovišta zastupali stariji povjesničari, oslanjajući se na Konstantina Porfirogeneta. Franjo Rački i Vatroslav Jagić stavili su u pitanje istinitost Porfirogenetovih izvještaja. U novije vrijeme, Stjepan Sakač i Dominik Mandić rehabilitirali su Porfirogenetov izvještaj o doseobi i pokrštenju Hrvata oslanjajući se na Hauptmanovu teoriju o podrijetlu Hrvata. Oni su potvrdili Porfirogenetov izvještaj, uspoređujući ga sa ostalim poznatim suvremenim izvorima.

Prema shvaćanju spomenutih povjesničara, pokrštavanje Hrvata počelo je provoditi latinsko svećenstvo iz Splita i drugih romanskih gradova pod vodstvom splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Dokazi za ovu tezu su: izvještaj Porfirogeneta, poslanica pape Agatona (678.-691.) Konstantinu IV. iz 680. i tradicija splitske nadbiskupije, sadržana u djelu Historia Salonitana Tome Arhiđakona splitskoga († 1268.). To stanovište potvrđuju i arheološki ostaci: sarkofag prvoga splitskog nadbiskupa Ivana i jedan nadvratnik iz Kaštel Sućurca.

Prostorni raspon pokrštenja

Primorska Hrvatska

Konstantin Porfirogenet govori o pokrštenju Hrvata u svom djelu O upravljanju carstvom u 29., 30. i 31. poglavlju. Najizrazitije govori u 31. poglavlju, gdje se poziva na hrvatske izvore: "Kažu sami Hrvati!" Ovako glasi njegov izvještaj:[1]

"Car je Heraklije preko poslanika dozvao iz Rima svećenike, postavio nadbiskupe, biskupe, svećenike i đakone i pokrstio je Hrvate. Ti Hrvati imali su u to doba vladara Porgu."

Porga je bio sin onoga vladara, koji je doveo Hrvate na Jadran. Prema tome je barem vodeći sloj Hrvata primio krštenje za cara Heraklija († 641.), koji je vjerojatno preko svoga ravenskog egzarha Izacija posredovao oko ponovne uspostave crkvene hijerarhije u romanskoj Dalmaciji i oko pokrštavanja Hrvata.

Panonska Hrvatska

Hrvatske sklavinije na Balkanu 814. (smrt Karla Velikoga): Panonska Hrvatska (Lower Panonia), Primorska Hrvatska (Liburnia, Dalmatia), Crvena Hrvatska (Pagania, Zachlumia, Travunia, Dioklea)

Na drugom mjestu, Konstantin Porfirogenet govori o pokrštenju Hrvata u 30. poglavlju svoga djela. Piše kako su Hrvati na sjeveru, a i Hrvati na Jadranu neko vrijeme bili podložni Francima, ali Franci su s njima veoma loše postupali pa su se primorski Hrvati pobunili i nakon ratovanja od sedam godina oslobodili se Franaka, ubivši njihova vođu Kosilisa. Tada su zatražili krštenje iz Rima, te su im bili poslani biskupi, koji su ih pokrstili za vrijeme vladavine kneza Porina.[2]

Dominik Mandić je zaključio da bi se ovaj izvještaj mogao odnositi na pokrštenje Hrvata u Panoniji. Ferdo Šišić je dokazao, da je Porfirogenetov Kosilis, zapravo panonski knez Kocelj, koji je oko 874. poginuo u borbi s primorsko-hrvatskim knezom. Međutim, ovo nije izvještaj o početku pokrštavanja jer je već Ljudevit Posavski († 823.) bio kršćanin i akvilejskog patrijarha je smatrao svojim prijateljem. Također, od 870. Panonska Hrvatska je vjerojatno ušla u okvir obnovljene srijemske metropolije sv. Metoda i postala područjem rada njegovih učenika.

Ovaj Porfirogenetov ozvještaj prije se odnosi na rekristijanizaciju Panonije poslije odlobađanja od franačkog vrhovništva ili još vjerojatnije na oslobađanje Primorske Hrvatske od franačkog vrhovništva, i s time u vezi na širenje utjecaja i jurisdikcije splitske rimske crkve na račun akvilejske franačke.

Tzv. Crvena Hrvatska

Na trećem mjestu Porfirogenet govori o pokrštenju Hrvata u 29. poglavlju svoga djela:[3]

"Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretvani, koji se također zovu Pagani... zbacivši sa sebe uzde bizantske vlasti, živjeli su po svome i postali samostalni i nikom podložni... Većina pak tih Slavena nije bila krštena nego je duže vremena ostala nekrštena. Za bogoljubnoga pak cara Bazilija oni su poslali poslanstvo s molbom, da se pokrste njihovi nekršteni jer hoće da budu podložni caru Romana, kao od početka. Blaženi i slavni car uslišao ih je, poslavši dvorskog čovjeka sa svećenicima, pokrstio je sve, koji u spomenutim plemenima do tada nisu bili kršteni. Pagani pak, koji se u romanskom jeziku zovu i Arentanoj (Neretvani), živeći u nepristupačnim i krševitim krajevima, ostali su nekršteni. Pagani naime u slavenskom jeziku znači nekršteni. Ali kasnije i oni poslaše poslanike istom slavnom caru i zamoliše ga da budu kršteni. I poslavši krsti i njih."

Ovaj izvještaj se odnosi na pokrštavanje slavenskih plemena: Neretvana, Zahumljana, Travunjana i Dukljana, koja nisu bila ni hrvatskih niti srpskih korijena. To je slavensko stanovništvo, po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadajući istom etničkom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su jezik (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. hrvatska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom kršćanstvu (ovi krajevi su potpadali pod Splitsku, Dubrovačku i Barsku dijacezu), te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije.

Dominik Mandić o hrvatskom plemenu Neretvana, koji su kršteni kasnije od ostalih Hrvata, tj. u vrijeme bizantskog cara Bazilija I. (867.-886.) misli kako se tu radi o rekristijanizaciji Neretvana, koji su najprije bili kršteni kad i ostali Hrvati, ali su poslije otpali od kršćanstva. Poziva se na rani osnutak stonske biskupije u Zahumlju i na Porfirogenetovu vijest kako su se u početku Neretvani bili obratili na kršćanstvo, ali ih se većina vratila na poganstvo.

Vremenski tijek pokrštenja

Za pokrštenje Hrvata svakako je najvažniji Porfirogenetov tekst u 31. poglavlju, koji govori da su Hrvate pokrstili biskupi i svećenici iz Rima za vrijeme vladanja cara Heraklija, koji je umro 11. veljače 641.[2] Vjerodostojnost ovog izvještaja pokrepljena je u novije vrijeme.

Na temelju izvora zaključuje se kako su Hrvati došli na Jadran kao pogani. To tvrdi Konstantin Porfirogenet, a potvrđuje i Liberis Pontificalis, koji govori da je papa Ivan IV., rodom Dalmatinac, poslao opata Martina godine 640./641. u Dalmaciju i Istru da pokupi kosti mučenika i otkupi zarobljenike od pogana. U to vrijeme, Hrvati su još bili pogani. Godine 640./641. su terminus ante quem non pokrštavanja Hrvata. Papa Agaton piše poslanicu bizantskom caru Konstantinu IV. i njegovim sinovima o sinodi, koju je održao u Rimu 680. U njoj piše kako mnogi biskupi rade među novoobraćenim narodima: Langobardima, Slavenima, Francima, Galima, Gotima i Britima. Uopće nije sporno da ovdje navedeni Slaveni mogu biti samo Hrvati. Prema tome, godina 680. je terminus post quem non za početak pokrštavanja Hrvata. Hrvati su također s papom Agatonom sklopili ugovor protiv navalnom ratu, o kojem govori Porfirogenet.

Porfirogenetov izvještaj potvrđuje i Historia Salonitana splitskoga arhiđakona Tome, koji je umro 1268. On kaže da je papa Ivan IV. poslao u Dalmaciju svećenika Ivana iz Ravene i postavio ga za splitskoga nadbiskupa, dok su još živjeli stanovnici razorene Salone. Tako je u Dalmaciji nakon seobe naroda uspostavljena redovita crkvena hijerarhija. Papa Ivan IV. je umro 12. listopada 642. Prema Tomi Arhiđakonu, splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin je obilazio krajeve Dalmacije i Hrvatske i poučavao priprosti narod kršćanskom načinu života. Tako je splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin počeo s pokrštavanjem Hrvata za vrijeme pape Ivana IV. Dalmatinca.[4]

Ivan Ravenjanin - narodni apostol

U krstionici splitske katedrale sačuvan je sarkofag splitskoga nadbiskupa Ivana Ravenjanina. Prije nego što je pronađen spis Historia Salonitana, u kojem se spominje da je Ivan Ravenjanin uspostavio crkvenu hijerarhiju dok su još živjeli stanovnici razorene Salone, mislilo se da sarkofag potječe iz druge polovice 8. stoljeća. Na to su upućivale stilske karakteristike sarkofaga. Prema tome pokrštavanje Hrvata ne bi počelo u 7. već krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Treba naglasiti da se pomoću nedatiranih stilskih karakteristika ne može precizno odrediti vrijeme nastanka sarkofaga.

Uspješnije je to određeno po obliku pisma. Na gornjem rubu sarkofaga piše: "HIS REQUIISCET FRAGELIS ET INUTELIS IOANNIS PECCATOR ARHIEPISCOPUS". U Kaštel Sućurcu je pronađen jedan nadvratnik s natpisom, koji je paleografskom analizom, smješten u drugu polovicu 7. stoljeća. Usporedbom slova na tom nadvratniku sa slovima na sarkofagu Ivana Ravenjanina zaključeno je da su oba natpisa iz približno istoga vremena, odnosno da je nadvratnik malo stariji od sarkofaga.

Prema tome po paleografskim oznakama sarkofag Ivana Ravenjanina potječe sa kraja VII. i početka VIII. stoljeća, a to se podudara s pisanim izvorima o dolasku i radu Ivana Ravenjanina. Godina 640./641. može se smatrati godinom obraćenja Hrvata i za to je najzaslužniji splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin pa ga Hrvati trebaju častiti kao svoga prvog narodnog apostola. On je mauzolej cara Dioklecijana pretvorio u katedralu, koja je posvećena Uznesenju Blaženoj Djevici Mariji. Postala je poznata kao katedrala sv. Dujma.

Postupno pokrštenje svih Hrvata

Višeslavova krstionica, nastala oko 800.

Prema svemu izloženome, početak pokrštavanja Hrvata treba vremenski smjestiti u drugu polovicu 7. stoljeća. Tada nisu pokršteni svi Hrvati nego su pokršteni samo vođe i oni stanovnici, koji su živjeli u okolici Splita i drugih romanskih gradova. Narodne mase su se pokrštavale postupno polazeći prema unutrašnjosti. U Primorskoj Hrvatskoj, kršćanstvo je ojačalo nakon 803., kada su Hrvati došli pod franačko vrhovništvo i time postali podložni metodi širenja kršćanstva, koju je primjenjivao Karlo Veliki.

Iz toga vremena postoje brojni arheološki ostaci. Najstarija kadionica, pronađena na hrvatskom tlu, danas se čuva u splitskom muzeju. Postoji sličnost ove kadionice po obliku i tehnici s Tasilovim kaležom, koji je u hrvatske krajeve donesen poslije 803. Kadionica pak potječe iz sredine 8. stoljeća. Iz vremena oko 800. potječe najznačajniji kršćanski spomenik u Hrvata, krstionica kneza Višeslava iz Nina. Iz istoga razdoblja potječu i tri relikvijara župne crkve u Ninu. Poslije ovoga vremena postoji više spomenika kršćanstva među Hrvatima.

Na temelju svega izloženog može se zaključiti da je pokrštavanje Hrvata počelo u drugoj polovici 7. stoljeća iz tada romanskog Splita, a misionarski rad se postupno širio prema unutrašnjosti. Intenzivniji kršćanski život razvio se poslije 803. pod Francima jer tada dolaze misionari iz Akvileje. Kada je kršćanstvo došlo u Panonsku Hrvatsku ne može se sa sigurnošću utvrditi, no činjenica je, da je knez Ljudevit Posavski (koji je poginuo 823.) bio kršćanin i u prijateljskim odnosima s akvilejškim patrijarhom. Pedesetak godina poslije, vjerojatno je to područje došlo u okvir obnovljene srijemske mitropolije sv. Metoda i tu su djelovali Metodovi učenici.

Unutarnje poveznice

Vanjske poveznice

Izvori

  1. O upravljanju carstvom/Gl. XXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju
  2. 2,0 2,1 O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji
  3. O upravljanju carstvom/Gl. XXIX.
  4. Nije potrebno naglašavati kako Toma Arhiđakon za svoju Historiu Salonitanu nije mogao uzeti ovu vijest od Porfirogeneta jer za Porfirogenetov izvještaj nije znao. Porfirogenetov izvještaj i Tomina povijest pisani su neovisno na temelju stare hrvatske tradicije, na koju se izričito poziva Porfirogenet. Istinitost te tradicije potvrđuje poslanica pape Agatona.