Povijest Ukrajine

Flag of Ukraine.svg

Povijest Ukrajine je povijest prostora današnje Ukrajine i naroda Ukrajinaca od prapovijesti do danas. Srednjovjekovno ime Rus' je najstarije ime Ukrajine.[1] Zemljopisni pojam Rus' u 8. i 9. stoljeću se odnosio samo na današnju Kijevsku, Poltavsku, Černjigivsku i Čerkašku oblast u središtu Ukrajine, dok je u političkom smislu predstavljao sinonim jedinstva ukrajinskog plemena Poljana i pridošlih Varjaha.[2] Termin se iz Kijeva proširio širim prostorom današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije.

Povijest termina Rus’

Ruska carska karta prostora imenovanog Ukrajinom u sklopu srednjovjekovne države Kijevske Rus'i (19. st.)

Termin Rus’ danas u zemljopisnom smislu predstavlja povjesno ime države Ukrajine, dok u političkom smislu označava sinonim zajedništva pridošlih Varjaha i autohtonog ukrajinskog plemena Poljana. O porijeklu riječi Rus’ postoji nekoliko međunarodnih teorija, no prema povjesnim izvorima sa sigurnošću se može tvrditi da je riječ u početku označavala isključivo Kijevsku oblast središnje Ukrajine i ondašnje pridošlo germansko i baltsko te autohtono istočnoslavensko stanovništvo. Te je navode u javnosti prvi puta zabilježio 1837. godine carski povjesničar, filolog i etnograf Mihajlo Maksimovič.[3]

Prema zapisima u Kijevskom ljetopisu termin Rus’ se tijekom 8. stoljeća odnosio primarno na mnogobrojne pridošle Varjahe u okolici Kijeva, na kojemu je stoljećima ranije živjelo ukrajinsko pleme Poljani. Zemljopisni termin Rus’ prema istim tvrdnjama se odnosio na trokutasti prostor između ukrajinskih rijeka Dnjepar, Irpin i Ros u samom središtu sjeverne Ukrajine.[4] U 9. stoljeću, politički termin Rus’ koji je počeo predstavljati sinonim političkog, kulturnog i društvenog zajedništva između Varjaha i Poljana,[5] kasnije se proširio gotovo cijelom srednjovjekovnom državom Kijevskom Rus’i, ali prije svega zapadnom i središnjom Ukrajinom te južnom Bjelorusijom. Na istim prostorima su formirane srednjovjekovne regije Bijela, Crna i Crvena Rus’ sa svojim središtem u Kijevu u sklopu Male Rus’i. Središnja regija Mala Rus’ je označavala političku, kulturnu i vjersku maticu cijele Kijevske Rus’i i prostirala se uglavnom na prostoru današnje Kijevske, Černigvske, Poltavske i Čerkaške oblasti.

Istočnoslavenska plemena koja su prihvatila i usvojila rus’ku (starorusku) kulturu Varjaha i Poljana, zajedno s njima su prihvatili njihov etnički naziv Rusini (etnonimi: Rusiči, Rusnaci, srednjovjekovni Rusi (od lat. Russi)), a plemena koja nisu prihvatila i usvojila istu kulturu nazvana su rus’kim narodom (rus’ki ljudi) jer su se nalazila pod kontrolom Kijeva u sklopu iste države. Prema ukrajinskim povjesničarima, varijaciju termina rus’ki ljudi, u 18. stoljeću su službeno prihvatili današnji Rusi kroz jedan od svojih etnonima Russkie.[6]

Stariji ukrajinski etnonim Rusini zadržao se kod Ukrajinaca sve do 20. stoljeća u ukrajinskim regijama Galiciji, Bukovini i Zakarpatju. Te ukrajinske regije su se duže vrijeme nalazile u sastavu susjednih država izvan svoje matice, koja je u sklopu kulturnog preporoda pred ruskom asimilacijskom politikom počela koristiti mlađi etnonim Ukrajinci. Manji dio ukrajinskog stanovništva u Zakarpatju koji najduže nije bio povezan sa svojom ukrajinskom maticom, podlegao je usvajanju vlastitog etničkog opredijeljenja, koji su poticali tuđi narodi u sklopu svojih politika s krajnjim ciljem odnarođivanja i asimilacije. Više od 55.000 njihovih potomaka u Ukrajini i svijetu, s često poslovačenim ili pomađarenim prezimenima, i danas često koristi naziv Rusini.[7]

Povijest imena Ukrajina

Stručna literatura pojašnjava da se riječ «ukrajina» razvijala među ukrajinskim plemenima raspadom praslavenske zajednice već početkom 4. stoljeća. Prvi sačuvan trag u kojem je zabilježeno ime «Ukrajina» datira iz 1187. godine, kada u Kijevskom ljetopisu autor piše o smrti perejaslavskoga kneza: «I plakaše za njim svi Perejaslavci … a zbog njeg se i Ukrajina u crno obavije». U početku je riječ «Ukrajina» primarno označavala prostor tadašnje glavne obrambene Perejaslavske kneževine u sklopu središnje srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Prostor se nalazio u neposrednoj blizini Kijevske i Černjihivske kneževine. Ime «Ukrajina» potom se susreće u staroruskim kronikama 1189., 1213., 1280. i 1282. godine, označavajući Galicijsku, Volinjsku, Holmsku i Pidlaščnu kneževinu.[8] Ti prostori se danas nalaze između južnog toka rijeke Visle u Poljskoj i gornjeg toka rijeke Don u zapadnoj Rusiji.

U razdoblju između 14. i 17. stoljeća, u službenim povjesnim dokumentima Velike kneževine Litve, Rus'i i Samogitije te Poljske kraljevine, izraz «Ukrajina» u širem smislu se koristi kako bi se označile staroruske regije Galicija, Volinj, Kijevščina, Podiljščina i Bratslavščina, dok se u užem smislu imenom «Ukrajina» označavao prostor srednjeg Podnjiprovlja u središnjoj odnosno južnoj Ukrajini. Tim činom dvosmislne upotrebe termina «Ukrajina», naziv se raširio i među ostalim susjednim narodima te ukrajinskim kozacima tijekom 17. stoljeća kada je stvorena staroruska Zaporoška Republika u samom središtu današnje Ukrajine. Sredinom 16. stoljeća naziv «Ukrajina» se sve češće javlja u stranim izvorima, a postepeno i na međunarodnim zemljopisnim kartama iz 1650., 1666., 1720. i dr. godina.

Nakon stvaranja vojno-političkog saveza između Zaporoške republike i Moskovske države 1654., i postepenog gubitka zaporoške autonomije 1721., središnji ukrajinski prostori prethodno imenovani «Ukrajinom», preimenovani su tijekom provedbe kolonijalne politike cara Petra I. u «Malorusiju», a nešto manje naseljen prostor oko ukrajinskog Podnjiprovlja u «Novorusiju». U sastav novoimenovane Malorusije tada potpada i regija Slobožanščina u sjeveroistočnom dijelu današnje Ukrajine, prostor na kojemu su također živjeli etnički Ukrajinci. Na prijelazu sa 19. na 20. stoljeće, staroruska elita u sklopu ukrajinskog narodnog preporoda, podcjenjivački interpretiran naziv «Malorusija» zamjenjuje staroslavenskim nazivom «Ukrajina» čime označava zasebno pravo na središnje staroruske etničke teritorije, a stariji ukrajinski etnonim «Rusini» zamjenjen je novim etnonimom «Ukrajinci». Godine 1917. po prvi puta je formirana ukrajinska država koja službeno koristi termin Ukrajina odnosno stvorena je Ukrajinska Narodna Republika.

Etimologija riječi «Ukrajina» danas ima više tumačenja. Poljska i ruska politika termin «Ukrajina» su više stoljeća tretirali u kontekstu pograničnog prostora, s političkim ciljem određivanja tog prostora kao provincije. Ukrajinski stručnjaci pojašnjavaju da se terminom «Ukrajina» označavao «rodni kraj» srednjovjekovnih staroruskih vladara i matičnog staroruskog naroda koji su imali svoje kulturno i političkog središte u Kijevu. Riječ «u-krajina» bi se doslovce prevela «u-zemlji» ili «u-državi», za razliku od onog ne autohtonog dijela zemlje koji je koloniziran u srednjovjekovnoj ekspanziji kijevskih vladara (izvan-zemlje).[9]Termin «Ukrajina» za staroruski narod je stoljećima označavao najrazvijeniji središnji prostor srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Suvremeni lingvisti smatraju da se riječ «Ukrajina» ispravno tumači kao «zemlja naroda kojemu se pripada».

Država Ukrajina je u povijesti također često bilježena latinskim nazivom «Rutenija»[10] što se odnosilo na ukrajinski srednjovjekovni zemljopisni termin «Rus'», a stanovnici kao «Ruteni» što se odnosilo na stariji kolektivni etnonim ukrajinskog naroda «Rusine».[11]

Povijesne karte Ukrajine

Ranija ukrajinska povijest

Prvi je čovjek naselio prostor današnje Ukrajine prije gotovo 300.000 godina. Tripiljska kultura (IV.-III. st. prije Krista; brončano doba), smatra se jednom od najstarijih kultura čiji su tragovi rasprostranjeni po cijeloj današnjoj zapadnoj Ukrajini. Kultura se naziva tripiljskom zbog naselja Tripilja gdje je 1890. otkriveno i istraženo nalazište. Tripiljci su uzgajali žito, izrađivali glineno posuđe i svrdla kojima su obrađivali drvo i kamen. Tripiljska kultura se smatra vrhuncem razvoja neolitičkih poljodjelskih i stočarskih plemena na tlu Europe.

Oko 1500. g. pr. Kr. na prostoru današnje Ukrajine pojavila su se nomadska plemena. Jedno od tih plemena bili su Kimerijci (IX.-VII. st. pr. Kr.), o kojima je ostao trag i u pisanim izvorima. O slavnom plemenu nije pisao samo Homer u Odiseji, već i poznati antički autori poput Herodota, Kalimaha, Strabona. Kimerijci su zauzeli značajni prostor između Dnjestra i Dona a naselili su i krimski poluotok. Smatra se da su oni potomci starog iranskog nomadskog plemena, genetski bliski Skitima, a upravo je Skitima, iranskom nomadskom plemenu iz Središnje Azije, u VII. st. pr. Kr. uspjelo potisnuti Kimerijce iz današnjih ukrajinskih stepa. U isto vrijeme Grci su počeli s osnivanjem prvih kolonija na sjevernim obalama Crnog mora, prostoru južne Ukrajine. Skiti su utemeljili moćnu državu i vladali tim područjem do oko 200. g. pr. Kr. dok ih otuda nije protjeralo drugo nomadsko pleme – Sarmati. Na razmeđu II. st. pr. Kr. i III. st. poslije Kr. kroz Ukrajinu prolazi put germanskog plemena Gota. Njih 375. godine pobjeđuje azijsko pleme Huni. Oni su ubrzo nakon toga stvorili moćnu državu koja se prostirala između Dona i Karpata. Na njenom je čelu bio Atila (umro 451.), no nakon nekoliko poraza u sukobima s Rimljanima i njihovim saveznicima, država gubi moć i raspada se.

Pradomovina Slavena nema općeprihvaćen teritorij. Prve zapise o Slavenima susrećemo kod rimskih autora (I.-II. st. poslije Kr.) Plinija Starijeg, Tacita, Ptolomeja, gdje se Slaveni nazivaju Venedima ili Venetima. Etnonim tj. naziv Slaven se prvi puta susreće kod bizantskih autora. Po nekim izvorima Slaveni su se već u V. st. podijelili na tri velike grupe: Venedi (Visla), Anti (Dnjepar) i Sklavini (Dunav). Većina povjesničara smatra seobu plemena Anta i Sklavina početkom formiranja odvojenih slavenskih naroda a samim time i ukrajinskog naroda. Ukrajinsko pleme Poljani već je u 5. stoljeću izgradilo grad Kijev, koji će nakon toga osvojiti vikinški ratnici. Posljednje velike seobe naroda na prostoru Ukrajine bile su one Bugara i Mađara, no u to vrijeme uz pomoć Poljana i ratnih plaćenika Varjaha, već je bila ustoličena jedna od najvećih i najmoćnijih europskih država – Kijevska Rus'.

Istočnoslavenska plemena

Datoteka:Kyiv founders Ukraine.jpeg
Spomenik osnivačima grada Kijeva; Kij, Šček, Horiv i Libid
Rano forimranje Kijevske Rusi (862.-912.) u vrijeme kneževa Askolda, Dira i Olega.

U sklopu antske zajednice tijekom 5. i 6. stoljeća započinje se formirati ukrajinski etnos kakav danas poznajemo, a ukrajinska plemena tada su trajno nastanila prostore današnje istočne Poljske, sjeverne Ukrajine, južne Bjelorusije i zapadne Rusije, odnosno prostor između južnog toka rijeke Visle i gornjeg toka rijeke Don u zapadnoj Rusiji.[12] Iste prostore Ukrajinci su u većini naselili sve do 16. stoljeća, kada ispočetka kozačke skupine počinju aktivno naseljavati današnju jugoistočnu Ukrajinu, susjedne dijelove Ruske Federacije te konačno udaljenije ruske kolonije, posebno Daleki istok odnosno prostore Zelene Ukrajine.

Od svih većih istočnoslavenskih plemena na istoku europskog kontinenta, kulturno najrazvijenije pleme predstavljali su Poljani[13] sa svojim središtem u Kijevu. Uz prisutnost manjih germanskih, finskih i grčkih doseljenika, posebno su se isticali vješti ratni plaćenici Varjazi (Vikinzi) koji su dolazili s prostora današnje Švedske. Do 9. stoljeća njihov broj na prostorima oko velikog trgovačkog središta Kijeva porastao je do te mjere da su počeli utjecati na političke i vojne odnose među autohtonim slavenskim stanovništvom. Tijekom 9. stoljeća, ukrajinsko pleme Poljani i njihovi kijevski kneževi u svojevrsnom savezništvu s varjaškim vojnim zapovjednikom Olegom, krenuli su formirati jednu od najjačih država tog vremena Kijevsku državu odnosno Kijevsku Rus’ (ukr. Ки́ївська Русь).

Središnji ukrajinski prostor u stranim arapskim izvorima već je u 8. stoljeću zabilježen kao Rus’ka zemlja,[14] a kada je zemljopisni pojam Rus’ počeo stjecati politički karakter i obuhvaćati okolna istočnoslavenska plemena, stvorena je prva istočnoslavenska država Kijevska Rus' (Kijevska država), naglašavajući dominantnu ulogu Kijeva i novu dinastiju kijevskih kneževa. Kulturološki slična ili ista, ukrajinska plemena (prije svih Poljani) u svojevrsnoj koheziji sa skandinavskim doseljenicima tih središnjih ukrajinskih prostora (u početku samo Kijevska oblast) usvojili su kolektivno ime budućeg naroda Rusini-Rusiči, a prema imenu svoje države bili su u europskim dokumentima poznati kao srednjovjekovni Rusi.

Pojedina plemena nisu prihvatila imena vezana uz termin Rus' čak i nakon raspada države, a to se posebno odnosilo na pretke ruske nacije.[15][16] Njih su Rusini-Rusiči-Rusi prethodno imenovali ruskim narodom i time ih označavali da pripadaju njihovom koloniziranom teritoriju. Pojedina plemena su se sve do 14. stoljeća imenovala plemenskim nazivima, nakon čega je zabilježeno kolektivno ime narod Moskva prema kneževini Moskvi. Veći dio bjeloruskog plemena Dregoviči u sklopu litavske okupacije Kijevske Rus’i, prihvatio je također kolektivno ime Rusini, dok se dio njih asimilirao u doticaju s drugim istočnoslavenskim i finskim plemenima pod okupacijom Mongola.

Kijevska Rus' ili Kijevska država

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kijevska Rus'

Kijevska Rus' (980.-1054.) za vladavine kijevskog kneza Vladimira Velikog.

Srednjovjekovni grad Kijev na prijelazu sa 5. na 6. stoljeće osnovali su preci današnje ukrajnske nacije Poljani (istočnoslavensko pleme). Kroz sljedećih 5. stoljeća, kijevsku okolicu su posjećivale mnogobrojne slavenske, grčke, finske i germanske grupe doseljenika, među kojima su se posebno isticali vješti ratni plaćenici Varjazi. Varjazi su se sve više mješali sa lokalnim slavenskim stanovništvom i time utjecali na političke odnose u cjelokupnom okruženju. Varjazi su svoju ratničku kulturu prenosili na prostor današnje Ukrajine posebno zbog vrlo razvijenih trgovinskih i kulturnih riječnih puteva između Baltičkog i Crnog mora. Askold i Dir su prema pojedinim povjesnim zapisima prvi varjaški vojskovođe koji su napali i smjenili dotadašnju poljansku dinastiju kneževa s dvora u Kijevu. Vojskovođa Oleg u službi varjaške dinastije Rurik, u ključnom savezništvu sa Poljanima 878. ubio je Askolda i Dira te je sebe postavio za vladara buduće istočnoslavenske države Kijevske Rus’i (878.-1240.). Kulturno najrazvijenije slavensko pleme Poljani imalo je ključnu ulogu u početnom formiranju Kijevske Rus’i i stvaranju njezinog slavenskog identiteta. Uslijedilo je svojevrsno vojno-političko zajedništvo između domicijalnih slavenskih Poljana i slaveniziranih Varjaha, koje će na vrhuncu u 11. stoljeću rezultirati stvaranjem najveće europske države.

Nemirnost pojedinih slavenskih plemena u 10. stoljeću na krajnjem sjeveru države naveli su kijevskog kneza Vladimira I. da ozbiljno razmisli o unutarnjoj konsolidaciji države i kako premostiti unutarnje kulturološke i druge različitosti. Koncept religijskog jedinstva i hijerarhijske organizacije crkvi trebao je poslužiti kao model za izgradnju stabilne države. Ipak, trebalo je pripaziti za koju religiju se opredijeliti jer je to moglo imati negativan utjecaj u političkim i vojnim odnosima sa utjecajnim susjednim državama. Knez Vladimir I. se odlučio prijeći na kršćanstvo s kulturom karakterističnom za Bizantsko carstvo. Službeno je prihvatio Kršćanstvo 988. godine u gradu Hersonu (Ukrajina) kada je počeo sa pokrštavanjem populacije u cijeloj Kijevskoj Rus’i, koja je do tada imala uglavnom poganska vjerovanja. Nad onima koji su se protivili novim kršćanskim vjerovanjima često se provodilo prisilno pokrštavanje. Zahvaljući sličnim kulturološkim karakteristikama, proces pokrštavanja u ranoj fazi uspješno je prihvaćen u središnjoj Kijevskoj Rus’i, odnosno na prostorima Ukrajine i južnog dijela Bjelorusije, ali na sjeveroistoku države i dalje je postojao dugotrajan i jak otpor poganskog stanovništva. Generalno, uvođenje kršćanstva naglo je razvilo kulturnu i arhitektonsku tradiciju u Kijevskoj Rus’i koja je u mnogo čemu nalikovala onoj iz Bizantskog carstva. Vladimir I. je također započeo s proizvodnjom srebrnih i zlatnih kovanica, na kojim je s jedne strane bio iscrtan njegov lik, a s druge grb Trizub, danas službeni grb Ukrajine. Čirilično pismo tada postaje sve više raspostranjenije, a mnogi napisi na raznim predmetima upućuju na široko raširenu pismenost među pučanstvom. Kijevskog kneza Vladimira Velikog naslijedio je knez Jaroslav Mudri koji je uveo zakonik Rus'ka pravda i prema njemu stekao naziv Mudri. Za vrijeme Jaroslava Mudrog srednjovjekovna država Kijevska Rus' se našla na vrhuncu političke, kulturne i gospodarske moći. Imala je tada izrazito dobro razvijene političke odnose sa najjačim dinstijama zapadne Europe.

Kijevski knez Jaroslav Mudri, 11.st.
Kneževine Kijevske Rus'i u 11. i 12. stoljeću
Datoteka:Danylo Halyckyi.jpg
Ukrajinski kralj Danilo Romanovič Galickij, 13.st.

Godine 1169. i 1203. izvršena su dva silovita vojna napada slavenskih plemena iz sjevernih krajeva Kijevske Rus’i, koji nisu poštivali dinastiju iz Kijeva.[17] Prijetnju također predstavljaju i nomadski upadi neslavenskih plemena s istoka europskog kontinenta te učestala razaranja i pljačke. Kompletna nestabilna situacija Kijev čini oslabljenim političkim središtem, a zapadna kneževina Vladimir-Volinj u političkom i kulturnom smislu postaje najjača kneževina cijele Kijevske Rus’i.[18] Nakon što je u zapadnoj kneževini Galiciji izumrla dinastijska grana Rostislavič iz kijevske dinastije Rurik, knez Roman Mistslavič 1199. objedinjuje Galicijsku i Vladimir-Volinjsku kneževinu u jednu državu pod svojim vodstvom odnosno stvara Galičko-Volinjsku državu (rut. Галицько-Волинське королівство) ili Galičko-Volinjsku Rus'. Nakon konačnog raspada Kijevske Rus’i, u 13. stoljeću službenog nasljednika prema izvornoj dinastiji predstavlja reformirana Galičko-Volinjska država (1199.-1349.),[19] koja je ujedno obuhvatila i grad Kijev. Ona se na svom vrhuncu teritorijalno prostirala gotovo cijelom današnjom zapadnom Ukrajinom, južnim teritorijem Bjelorusije i istočnim djelovima Poljske sa političko-teritorijalnom kontrolom preko Moldavije do obala Crnog mora. Roman Mistslavič počeo je graditi bliske odnose sa Nijemcima te se žestoko borio protiv Kumana na istočnim granicama ukrajinske države. Nakon što je neočekivano ubijen u borbi s vojskom poljskog plemstva 1205. iza sebe je ostavio dva sina Danila i Vasiljka, koji su bili djeca i nisu odmah mogli preuzeti vodstvo države. U Galiciji je među plemićima započela unutarnja borba za prijestolje, u koju su se uključili poljski i ugarski plemići. Nakon pomoćne intervencije rođaka kneza Mstislava Hrabrog iz Novgoroda 1219., unutarnja situacija se donekle stabilizirala, sinovi Romana stasaju i preuzimaju nasljedstvo svog oca 1228. godine.

Tatari su u intenzivnim napadima nakon 1240. opustošili gotovo sve ukrajinske kneževine i uništili grad Kijev. Tijekom svojih napada ušli su na prostore Ugarske i Poljske, a potom su se povukli preko ukrajinskih stepa u Aziju. Ondje su na donjem toku rijeke Volge stvorili svoje središte Sarai koje je predstavljalo vojno-politički centar zapadnog regionalnog kanata Mongolskog carstva, koje je u sljedećem razdoblju kontroliralo gotovo cijelu istočnu Europu. Knez Danilo Romanovič Galickij (1228.-1264.) završava borbu za prijestolje u Kijevu tek 1245. godine. Stječe čvrstu vlast u svim zapadnim kneževinama i užem okruženju, no kako bi zadržao neovisnost stvara svojevrsni obrambeni savez protiv Tatara i gradi jače političke veze sa Poljacima, Litavcima i Ugarima. Surađuje i pregovara s Rimskom crkvom kao jakim političkim saveznikom te 1250. uspostavlja novo jako vojno i političko središte grad Lavov, koji je ispočetka predstavljao prestižnu utvrdu u borbi protiv Tatara. Njegov brat Vasiljko pokazao se dobrim i obrazovanim suradnikom, a takav je bio i njegov sin Vladimir Vasiljkovič, koji je govorio nekoliko stranih jezika, bavio se književnošću i umjetnošću te je u konačnici izgradio nekoliko gradića u kneževini Volinj. Za svog vladanja Danilo gradi čvrsti politički utjecaj i ugled u cijeloj središnjoj Europi, a Galičko-Volinjska država teritorijalno predstavlja svojevrsni obrambeni zid prema zapadnoj Europi. Ukrajina se ovdje pokazuje zaštitnikom kršćanske Europe. Godine 1253. Danilo je prihvatio kraljevsku krunu od Svetog oca u Rimu i uspostavio kratkoročnu crkvenu uniju između Istočne i Zapadne Crkve. Vladao je do 1264., kada je umro u gradu Holmu gdje je i pokopan. Njegov brat Vasiljko umro je 1970. godine. Najdominantniji sin kralja Danila bio je knez Lev Danilovič (1264.-1301.) koji je do 1300. vodio dinamične ratove u cjelokupnom okruženju.

Vrijeme poljsko-litavske okupacije

Teritorij Velike kneževine Litve, Rus'i i Samogitije u 15. stoljeću

Tijekom 13. stoljeća ukrajinski plemići u sklopu Galičko-Volinjske države izgradili su dinastijske veze sa litavskim, ali i drugim europskim plemstvom. Kćer litavskog kralja Mendoviga, objedinitelja litavskih plemena, udala se za jednog od sinova kralja Danila Romanoviča. Između ukrajinskih i litavskih kneževina stvoreno je primirje i suradnja sve do litavskog vladara Gediminia koji je preuzeo vlast 1316. godine. Nakon povremenih sukobljavanja, tijekom 14. stoljeća, u Europi je stvorena nova velika država s punim nazivom Velika kneževina Litve, Rus’i i Samogitije,[20][21] poznatija u povijesti kao Velika kneževina Litva. Ona se prostirala na prostoru današnje gotovo cijele Ukrajine, Bjelorusije i manjeg zapadnog dijela europske Rusije. Ukrajinci u novoj državi kao većina čuvaju svoju pravoslavnu vjeru, staroslavenski jezik postaje službeni jezik nove države, a Ukrajinci i dalje razvijaju starorus’ku kulturu iz Kijeva. Ukrajinci i dio Bjelorusa na prostorima nove države uz postojeće razlike poznati su pod jednim imenom Rusini (lat. Ruteni), dok je ostatak slavenskog naroda na daljnjem sjeveroistoku europskog kontinenta i dalje imenovan rus'kim narodom (uglavnom preci Rusa).

Godine 1400., vlast Litve zajedno sa ukrajinskim kneževinama podijeljena je između litavskog vladara Vitautasa i njegovog rođaka poljskog kralja Vladislava Jagela. Jagelov mlađi brat Svidrigailo tome se žestoko usprotivio jer je često imao potporu ukrajinskih i bjeloruskih plemića. Podjela vlasti u Litvi predstavljala je ozbiljan početak gubljenja ukrajinske autonomije zahvaljujući sve jačem poljskom utjecaju. Pod poljskom dominacijom, zapadna Ukrajina bila je sve češće izložena izrabljivanju i kolonizaciji, posebno pod utjecajem političara iz Poljske, a kasnije i same Njemačke, koji su oduzimali posjede i protjerivali lokalne vlastodršce. Poljaci su vršili ogroman prisilan katolički utjecaj na pravoslavlje Ukrajinaca, gdje su neki od ukrajinskih plemića bili primorani prilagođavati se poljskom političkom životu, u kojemu su mogli sudjelovati uglavnom katolici. Ukrajinski plemići sve više se uključuju u poljski politički život po cijenu svog vjerskog prakticiranja, smatrajući da će na taj način izboriti veća prava ukrajinskog stanovništva. Razvijeno Pravoslavlje među visoko obrazovanim Ukrajincima koji su nekada također širili kršćanstvo među ostalim poganima, postalo je politička prijetnja katoličkoj Poljskoj. Godine 1413. donešena je zakonodavna odluka (Horodlova privilegija) s kojom je samo katolicima dopušteno da sudjeluju u izvršnim pozicijama. Ukrajinci, većinom pravoslavci, izuzev manjeg broja plemića koji su u novonastalim uvjetima često prisilno prihvaćali katoličku vjeru, u potpunosti su ostali diskriminirani. Svidrigailo se u dogovoru s pojedinim ukrajinskim i bjeloruskim plemićima borio protiv takve represivne litavske politike svog rođaka Vitautasa koja je bila naklonjena Poljacima, i na kraju svoju nakanu je ostvario. Ipak, nakon smrti Vitautasa 1430., Svidrigailo se našao u poziciji da se brani od ogromnog utjecaja Poljaka. U sljedećih deset godina njegova vlast se svela samo na Volinjsku kneževinu i znatno izgubila utjecaj. Nakon što je ubijen u bitci za vlast kod rijeke Svjata, 1435. vlast je preuzeo Veliki knez Litve Sigismund. Kao revolt u novoj situaciji mnogi ukrajinski plemići ne prihvaćaju vlast novog kneza te ga iz zasjede ubijaju 1440. godine. Politika prisilne katoličke orijentacije, primorala je ukrajinske i bjeloruske plemiće da se sve više okreću potencijalnom savezništvu s pravoslavnom populacijom vojno ojačane Moskovske države.[22]

Teritorijalne granice federativne Poljsko-Litvanske države (1619.) sa ucrtanim današnjim granicama država;

██ Poljsko kraljevstvo

██ Prusko vojvodstvo, poljski vazal

██ Veliko vojvodstvo Litvanija

██ Vojvodstvo Kurlandija, pridruženi vazal

██ Livonija

Godine 1569. Litva i Poljska pred moskovskom i tatarskom opasnošću, ujedinjuju se u jedinstvenu državu Poljske i Litve odnosno stvaraju Lublinsku uniju, pod čiju vlast i utjecaj je potpao gotovo cijeli prostor Ukrajine. Ovdje je započeta dugotrajna borba ukrajinskog naroda za nacionalno i socijalno oslobođenje odnosno nezavisnost ukrajinskih prostora. Uslijedila je smjena gotovo svih ukrajinskih plemića, gotovo svi Ukrajinci smijenjeni su sa rukovodećih položaja u svojim lokalnim zajednicama. Ukrajinski seljaci su izgubili pravo na vlastitu zemlju, izgubili su civilno pravo te postepeno postali služitelji i teški radnici poljskih, njemačkih i židovskih doseljenika odnosno okupatora. Uvedena suspenzija rada Pravoslavne crkve dovela je do stagnacije razvijanja bogate ukrajinske literature, umjetnosti i obrazovanja, s obzirom na činjenicu da je pravoslavlje oduvijek predstavljalo čvrst sinonim ukrajinske kulture. Takav vjerski i kulturni pritisak na Ukrajince rezultirao je oštrim suparništvom odnosno svojevrsnim vjerskim i kulturnim ratom između katoličkih Poljaka i pravoslavnih Ukrajinaca. Ono što je vrijedno u tom okupatorskom vremenu jest da su Poljaci preferirali razvijanje ekonomije i političke kulture. Usprkos poljskim pritiscima, ukrajinski plemići i dalje razvijaju ukrajinsku kulturu te u 16. stoljeću formiraju crkvene škole i drže periodična predavanja na imanjima ukrajinskih velikana. Tu su se posebno istaknuli plemići Grigorij Hodkovič i Konstjantin Ostrozkij. Takozvani Ostrozkijevi plemići razvili su i tiskarsku industriju u kojoj su se tiskale knjige na ukrajinskom jeziku. U istoj tiskari, tiskana je i prva cjelovita Biblija na staroslavenskom jeziku, Ostroška Biblija.[23] Biblija je prvi puta objavljena u trgovini tiska koju je predvodio Ivan Fedorovič. Ukrajinski trgovci i pravoslavni crkveni poglavari također su uspostavili škole u kojima se učio ukrajinski jezik i kultura. Lječilišta su postala centar očuvanja pravoslavnog nauka i vjere, koja se dosljedno borila za jednakost svih stanovnika i očuvanje starorus’kog kulturnog identiteta Ukrajinaca. Pojačana represija nad Ukrajincima u sklopu poljskog vladanja, mnoge je tijekom 15. stoljeća protjerala na nenaseljene prostore južne Ukrajine, prostor na kojemu su glavnu opasnost predstavljali Tatari. Ti Ukrajinci u ranom stadiju stječu ime Kozaci.[24]

Zaporoški kozaci pišu pismo turskom sultanu, autor: Ilja Rjepin (1844.-1930.).

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća svi zapadni ukrajinski gradovi i mjesta pod poljskom su vlašću. Ta vlast potiče naseljavanje novih poljskih, njemačkih i židovskih vlastodržaca i zemljoposjednika. Kako su isti ukrajinski prostori od uvijek poznati kao žitnica Europe, novi vlasnici, umjesto da naplaćuju danak, nemilosrdno iskorištavaju ukrajinsko stanoviništvo kao radničko seljaštvo. Drugačija situacija bila je na prostoru stepske jugoistočne Ukrajine, gdje Litavci i Poljaci nisu mogli uspostaviti adekvatnu teritorijalnu kontrolu jer su tamo na prepade ulazili Tatari. Tatari su ondje povremeno pljačkali i pustošili manji broj naseljenih sredina te su time cjelokupan stepski prostor učinili nesigurnim za život. Tatari nisu dozvoljavali da se na tim prostorima uspostavi red, niti su po svojoj nomadskoj prirodi željeli trajno nastaniti te prostore. Stepa južne Ukrajine, inače bogata mineralnim solima, biljnim i životinjskim vrstama, rijekama koje su bogate ribljim fondom, tako je postala često mjesto povremenog obitavanja sve većeg broja Ukrajinca bez obzira na tatarsku opasnost. Povod tomu bile su stroge restrikcije u sjeverozapadnoj Ukrajini. Krajem 15. stoljeća sve veći broj Ukrajinaca odlučuje se periodično nastaniti na tim južnim prostorima smatrajući da u manjim zajednicama mogu uspostaviti kontrolu nad osvajačkim pohodima Tatara i razvijati svoj društveni život neovisno od poljske represije. U početku često se vraćaju u domicijalne sjeverozapadne ukrajinske krajeve, uglavnom grad Kijev i druga obližnja središta te se potom vraćaju na stepu duž rijeke Dnjepar. Profil tih Ukrajinaca ispočetka su činili isključivo vojnici, lovci i ukrajinski seljaci, potom se priključuju i mnogobrojni plemići, koji se postepeno ujedinjuju u zajednice te polako stvaraju novi neovisan društveni i vojni stalež. Vode sve češće ratove protiv Tatara i stječu zavidnu vojnu vještinu koja je nadmašila mnoge druge narode u okruženju. Sve veći broj tih organiziranih Ukrajinaca počinje predstavljati jaku vojnu silu i stječu politički naziv Kozaci ili regionalni naziv Zaporošci. Riječ kozak koju su im u ranom stadiju nadjenuli upravo Krimski Tatari, turkijskog je porijekla, a označava slobodnog odnosno nezavisnog čovjeka. Prvi puta riječ kozak spomenuta je 1492. kada se krimski kan požalio na vojnu snagu kozaka koja je počela predstavljati ozbiljnu opasnost za tatarska središta na krajnjem jugu Ukrajine. Siromašni kozaci u samom početku pljačkaju svoje neprijatelje i stječu ratni pljen, između ostalog konje, oružije i odjeću te tako postaju sve bolje naroužani i dostojanstveno odjeveni. Obrazovaniji, imućniji i elegantniji ukrajinski kozaci u 16. stoljeću postaju simbol ukrajinske neovisnosti.

Kozačka borba za ukrajinsku autonomiju

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zaporoška Republika

Ukrajinski hetman Bogdan Hmeljnickij, 17.st.

Godine 1646. započelo je novo kozačko razdoblje u ukrajinskoj povijesti koje će imati bitno drugačiji politički ishod s obzirom na poljsku dominaciju. Poljske vlasti u mjestu Subotiv napale su obitelj Bogdana Hmeljnickog, obrazovanog ukrajinskog zemljoposjednika sa istaknuto pravoslavnim svjetonazorom, koji se zatim ljutit priključuje kozacima na Zaporoškoj Siči, nastojeći stvoriti uvjete za rušenje poljske vlasti na ukrajinskim prostorima. Godine 1647. svojim zalaganjem Bogdan Hmeljnicki (1648.-1657.) izabran je za vrhovnog kozačkog zapovjednika odnosno hetmana. Istočni i središnji ukrajinski prostori oslobođeni su lokalnih poljskih vlasti uz manju potporu Tatara, koji su također željeli steći autonomiju od Osmanskog carstva pri čemu su im indirektno pomagali neregistrirani kozaci. Stvaraju se povoljni uvjeti za uspostavljanje ukrajinske teritorijalne i političke nezavisnosti u središnjoj Ukrajini. Nove okolnosti primjetile su i poljske vlasti, koje su odmah poslale registrirane kozake da uspostave stabilnu situaciju i kontrolu poljske vlasti. Dolaskom registriranih kozaka u Zaporošku Sič, stanje jedinstvenosti i euforije među ukrajinskim kozacima podignuto je na još višu razinu. Registrirani kozaci odbili su nardebe poljskih vlasti te se ujedinjuju s neregistriranim u zajedničkoj politici protiv poljskih vlasti. Kod zaporoških stepa, u ožujku 1648. izbija ozbiljniji sukob između kozaka i poljskih snaga. Kozaci su u potpunosti porazili poljske snage u tom sukobu, ali se nisu zaustavili u svojoj pobuni već su krenuli preko zapadne Ukrajine prema drugom najvećem ukrajinskom središtu gradu Lavovu. Kozaci su vrlo uspješnim ratovanjem u kratkom razdoblju došli do Lavova i tvrđave Zamosč na zapadu zemlje. Tim činom kratkotrajno su uspostavili kontrolu nad gotovo cijelim okupiranim ukrajinskim teritorijem. U međuvremenu, poljski kralj Ladislav IV. je poginuo i naslijedio ga je brat Kazimir V. Uvidjevši opasnost ujedinjenih kozačkih snaga, koji su bili u stanju napasti i zauzeti poljski teritorij, nudi kozacima pristanak na sve njihove uvjete u zamjenu da se uspostavi primirje. Nakon što su preuzeli kontrolu nad pravoslavnim i unijatskim stanovništvom zapadne Ukrajine, glavna struja kozačke vojske pod zapovjedništvom Hmeljnickog povlači se prema Kijevu. Kozaci u Kijev ulaze u siječnju 1649. i proglašavaju oslobođenje nad gotovo svim ukrajinskim zemljama.[25] Uz potporu kijevske pravoslavne elite Hmiljnickij se proglašava moralnim autokratom Rus’i (Ukrajine) sa božjim blagoslovom te izjašnjava želju da oslobodi Rus’ (Ukrajinu) sve do granica poljskog grada Krakowa.

Iste godine u Kijev stiže poljska ponuda koja predlaže da se prihvati nadležnost poljskog kralja koji bi svim registriranim kozacima osigurao potpunu državnu autonomiju. Takva tašta poljska ponuda razljutila je kozačkog zapovjednika Hmeljnickog koji je bio donekle svjestan da bez saveznika, kozačka vojska neće uspjeti zadržati političku i teritorijlanu kontrolu nad velikim oslobođenim područjem. Ipak, s namjerom da prestraši poljsku vojsku i oslobodi ukrajinsko stanovništvo dugogodišnje poljske represije, kroz srdžbu odgovara: “Stojeći uz rijeku Vislu, govorim vam da sjednete i budete tiho, jer u suprutnom ću protjerati svu poljsku vojvodu i prinčeve preko Visle. A ako se netko usudi tome naumu stati na put, obećajem vam da ću prijeći i Vislu te će te me vidjeti u vašoj zemlji.” Hmeljickij nakon svog službenog odgovora uspostavlja Zaporošku Republiku, često poznatu u političkom smislu kao Kozačku Republiku ili Hetmansku državu (ukr. Vijs’ko Zaporoške) te gradi proukrajinsku administraciju. Pravoslavna vjera i ukrajinska kultura imala je određeni period potpuno nesmetanog razvijanja. Ipak, negativan odgovor kozaka u konačnici je rezultirao novim snažnim napadima poljske vojske. Nakon krvavih sukoba između poljske vojske i ukrajinskih kozaka koji su imali pomoć tatarske vojske koju je predvodio njihov vojni zapovjednik ili kan, bitka se zaustavila kod tvrđave Zbaraž u zapadnoj Ukrajini. U blizini gradića Zboriv kozaci su zaustavili pojačanje poljskih snaga, no ondje su Poljaci tatarskim vojnicima ponudili posebne povlastice ako se pridruže poljskoj vojsci u gušenju kozačke pobune. Tatari prihvaćaju primamljiv poziv i pridružuju se Poljacima te ratuju protiv kozaka. Kombinirane snage Poljaka i Tatara, prisiljavaju Hmeljnickog 1649. da prestane sa napadima na poljsku vojsku i lokalne vlasti te da potpiše primirje. Primirjem iz Zboriva[26][27] dogovoreno je da kozaci legitimno smiju imati vlastitu vojsku do 40,000 ljudi i vlastitu državu koja uključuje središnje ukrajinske prostore oko Kijeva i Zaporoške Siči uz rijeku Dnjepar. Ukrajinska država ili Hetmanšćina objedinila je Kijevsko, Bratslavsko, Černjihivsko i dio Volinjskog vojvodstva te dio današnje južne Bjelorusije na kojima su također živjeli Ukrajinci.

Ponovni upad poljskih snaga u zapadnu Ukrajinu kozake nije ostavio ravnodušnima i uskoro kozaci na čelu s Hmeljnickiim organiziraju još jedan veći vojni napad u namjeri da oslobode ukrajinsko stanovništvo poljske vlasti. Uspijevaju vratiti dio tatarske vojske na svoju stranu 1650. kada su pobjedili poljsku vojsku kod Korsuna. Tatari su godinu dana kasnije ponovno izdali kozake, ali ovaj put više iz straha nego iz interesa, a Hmeljnicki je potom bio prisiljen stvoriti primirje s Poljskom. Uvjeti su bili da se smanji broj kozačkih vojnika na 20.000 ljudi i da se smanje pojačane ovlasti Ukrajinske pravoslavne crkve. Uvjeti koji su prihvaćeni pod svojevrsnim pritiskom nisu dugo trajali, a Hmeljnicki 1652. ponovno poziva tatarsku vojsku da mu se priključi i ponovno napadaju poljsku vojsku. Vođene su duge i krvave borbe u kojima su Tatari ponovno izdali kozake, a Hmeljnicki ovaj put više puta vidno izigran pokušava sklopiti savez sa drugim državama u okruženju poput Švedske, a potom i sa pravoslavnom vlašću u Moskvi.

Ukrajinci u sklopu Ruskog imperija

Neovisna Ukrajinska Hetmanska država sredinom 17. stoljeća.
Ukrajinska Hetmanska država u sklopu Ruskog Carstva sredinom 18. stoljeća.

Prije nego što je krenuo u pregovore s Moskvom, Bogdan Hmeljnicki je stvorio kratkotrajan vojni savez sa Švedskom jer su imali zajedničkog neprijatelja Poljsku. Taj savez također je uključio vojsku Brandenburga i Transilvanije. Savez sa Švedskom pokazao se kao jedino rješenje s ciljem da zapadna Ukrajina ostane pod kozačkom teritorijalnom kontrolom no to se u konačnici iz više objektivnih razloga nije ostavrilo, prije svega jer je Švedsku napala Danska. Kozaci se potom s bojišta okreću prema Moskvi kako bi očuvali i učvrstili svoju državnu neovisnost. U siječnju 1654. predstavnici iz Moskve susreću se sa predstavnicima ukrajinskih kozaka u gradu Perejaslavu, u središnjoj Ukrajini. Moskovski predstavnici cara Alekseja I. pristaju pomoći Hmeljnickom i kozacima u njihovoj borbi protiv poljske vojske, ako prihvate vrhovnu nadležnost moskovskog cara koji će prihvatiti ukrajinsku državnu autonomiju. Perejaslavski sporazum[28][29] koji je uslijedio s više obostranih uvjeta, za Ukrajince je prije svega predstavljao očuvanje pravoslavne vjere i nezavisnost ukrajinskog stanovništva u sklopu dvije ravnopravne države. Savez moskovljana i kozaka stvorio je jake vojne snage koje su u kratkom vremenu protjerale poljsku vojsku sa gotovo cijelog prostora Ukrajine i Bjelorusije, ali isti savez u sklopu Ruskog carstva sve je teže mogao dogovoriti zajedničku unutarnju politiku i prethodan sporazum se ispoštovao tek polovično. Kozaci stvoreni savez sa Moskvom[30] vide kroz ravnopravno vođenje Ruskog carstva, posebno radi boljeg obrazovanja ukrajinskih plemića. Smatraju da moraju imati jedanka prava u vođenju politike, a Hetmansku državu u svojim pregovorima promatraju kao zasebnu državu u sklopu Ruskog carstva. S druge strane, nakon završenog zajedničkog rata, Moskva uz carigradsku potporu vodi drugačiju politiku i smatra da svi pravoslavci trebaju biti pod direktnom carskom kontrolom i strogom autokratskom politikom, uključujući i ukrajinsku populaciju. Rus’ (Ukrajina) tada u Moskvi prvi puta dobiva politički interpretiran provincijalna termin Malorossija,[31] što prema starom grčkom nazivu Minore Rossia označava Središnju Rus’ (središnju Kijevsku Rus’ ili današnju Ukrajinu), dok bi šira prethodno kolonizirana okolica predstavlja Širu ili Veliku Rus’. No svi carevi Moskve iz političkih razloga u 16. i 17. stoljeću pojam središnji poistovjećuju sa malim, a Moskvu postavljaju u središte političkog života svih istočnoslavenskih naroda.[32][33]

Na indirektan način Hmeljnicki je izigran s novim izmjenjenim političkim stavovima imperijalne Moskve te ponovno traži nove ukrajinske saveznike. Godine 1655. švedski kralj Karlo X. traži pomoć zaporoških kozaka u ratu s Poljskom i Hmeljnicki se odaziva u pomoć. Nakon što je Švedska okupirala teritorij sjeverne Poljske, poljski kralj uspostavlja primirje sa Moskvom[34] i aludirajući na sklopljeno savezništvo s carom iz Moskve, ponovno traži pomoć kozačke vojske. Hmeljnicki odbija pomoći Poljskoj, ignorira vlasti u Moskvi te ostaje na strani Švedske. Nakon 1657. slijede novi sukobi protiv Poljske, ali kozake više nepredvodi Hmeljnicki koji se ozbiljno razbolio. Dana 25. lipnja 1657., umire jedna od uglednijih ukrajinskih povijesnih ličnosti hetman Bogdan Hmeljnicki. Hmeljnicki je svoj status zapovjednika želio prenjeti sinu Juraju, no sin je bio premlad i neiskusan pa novim vrhovnim zapovjednikom postaje izabrani Ivan Vihovskij (1657.-1659.). Kozaci pod novim zapovjedništvom i dalje slijede neovisnu ukrajinsku politiku i vode uspješne borbe protiv Poljske. Novi vođa kozaka nastavio se odupirati sve agresivnijoj Moskvi, a nakon što je moskovska vojska izvršila prvi jači napad na središnje ukrajinske prostore, Vihovskij je bio prisiljen ponovno stupiti u ponuđeno savezništvo sa Poljskom. U rujnu 1658. u gradiću Hadjač potpisuje novi Hadjački sporazum,[35] kojim između ostalog ukrajinska država (doc. Velika kneževina Rus’ka) pod kozačkim zapovjedništvom u sklopu federacije treba biti politički ravnopravna poljskoj i litavskoj državi. Uz pomoć novih saveznika Poljaka i Tatara, Vihovskij nadvladava snage iz Moskve u središnjoj Ukrajini, no kozaci nisu trajno zadovoljni s poljskim savezništvom pa pokušavaju smjeniti svoga zapovjednika i postaviti Juraja Hmeljnickog (1659.-1663.), Bogdanovog sina. Nakon što je proglašen novim vrhovnim zapovjednikom, ponovno objedinjene kozačke snage u novom savezništvu s Moskvom.[36] Ipak, kozaci su uvjetovani da prihvate nadležnost moskovskog cara i da se odreknu povijesnog prava na teritorije danšnje južne Bjelorusije na kojima žive Ukrajinci. Godine 1660. kozačka i moskovska vojska marširaju prema Poljskoj, ali neuspijevaju pokoriti poljsku vojsku. Ruske snage poražene se vraćaju prema Moskvi, a dio kozaka na okupiranom teritoriju ponovno je prisiljen stvoriti novo primirje sa Poljacima.

Nakon završetka borbi na tlu Ukrajine, dio kozačkih zapovjednika smatra da agresivan politički utjecaj iz Moskve za njih može biti trajno poguban. S druge strane, Poljaci u zapadnoj Ukrajini nisu pokazivali interes da s kozacima žele imati dugotrajno primirje. Uslijedila je svojevrsna ideološka podjela među kozacima odnosno kozaci na prostoru istočno od rijeke Dnjepar stali su na stranu Moskovske države[37] (prvenstveno radi pravoslavne vjere), dok je ostatak kozaka u zapadnom dijelu zemlje podržavao pregovore s Poljskom. U nezahvalnim okolnostima društvene podjele, Juraj Hmeljnicki 1663. daje ostavku na mjesto zapovjednika i odlazi u redovnike, a zamjenjuju ga dva nova vrhovna zapovjednika. Prvi zapovjednik Pavlo Tererja (1663.-1665.) odlučuje podupirati pregovore s Poljacima uglavnom zbog većeg povjerenja u sličan srednjoeuropski mentalitet ukrajinskog stanovništva te nastavlja predvoditi kozake na zapadnoj obali rijeke Dnjepar. Drugog kozačkog zapovjednika Ivana Brjuhoveckog (1663.-1668.) podržavali su kozaci s istočne obale. Početkom 1665. zapadni kozaci ipak smjenjuju Tererju, nastojeći se osloboditi sve jačeg poljskog utjecaja koji nije pokazivao diplomatske namjere. Neželeći dospjeti pod izravnu vlast Moskve, traže potporu kod Tatara, a Petra Dorošenka (1665.-1672.) proglašavaju novim zapovjednikom. U međuvremenu, 1667. Poljska i Moskva bez saznanja kozaka samostalno potpisuju mirovni Andrusovski sporazum kojim je Ukrajina tuđom voljom teritorijalno-administrativno podijeljena između zapadnih poljskih i istočnih moskovskih vlasti. Središnja rijeka Dnjepar bila je prirodna granica koja je podijelila Ukrajinu na Pravoberežnu (zapadno od rijeke)[38] i Ljivoberežnu (istočno od rijeke).[39] Pravoberežna Ukrajina je podrazumjevala Čihirinsku, Čerkašku, Korsunsku, Vinnicku i Pavoločku oblast, a Ljivoberežna: Starodubsku, Černjihivsku, Nižinsku, Prilukisku, Lubnisku, Haidačsku, Kijevsku, Perejaslavsku, Mirhorodsku i Poltavsku oblast. Kijev stječe umjerenu autonomiju kao i Ljivoberežna Ukrajina, koja se našla pod protektoratom vlasti iz Moskve. Svojevrsnom političkom podjelom Ukrajinaca, uslijedilo je razdoblje u kojem je Ukrajina počela gubiti sve oblike državne samostalnosti – razdoblje poznato kao «Rujina».[40] Jedino je Zaporoška Sič u središtu Ukrajine zadržala nešto jaču autonomiju, gdje su kozaci samostalno kreirali svoja pravila i birali svoje zapovjedništvo.

Ukrajinski hetman Ivan Stepanovič Mazepa (desno) i švedski kralj Karlo XII. tijekom Poltavske bitke 1709., autor: Gustaf Cederström (1845.-1933.)

Autonomija ukrajinske hetmanske države[41] opstat će još neko vrijeme samo u Ukrajini istočno od Dnjepra pod vlašću Moskve. Međutim, Ruski imperij nastavio je feudalno i nacionalno ugnjetavanje Ukrajine, jednako kao što su to prije nje činile Poljska i Ugarska, o čemu svjedoče seljačko-kozačke pobune potkraj XVII. i tijekom XVIII. st. Nakon neuspjelog pokušaja odcjepljenja zemlje od Rusije u savezništvu hetmana Ivana Mazepe[42] sa švedskim kraljem Karlom XII. (1708.-1709.) car Petar I. Veliki smanjuje autonomiju hetmanske države, da bi nakon toga i svaki trag slobode ukinula carica [[Katarina II. Velika]. Godine 1762. na carsko prijestolje Ruskog imperija dolazi Katarina II. koja provodi strogu centralističku i asimilacijsku politiku prema uzoru na Petra I.. Svojim dolaskom Katarina II. raspušta i zabranjuje ukrajinsko državno tijelo Hetmanat. Ukrajinski predstavnik Kirilo Rozumvskij[43] je prisiljen podnjesti ostavku te se 1764. ponovno uspostavlja funkcioniranje Prvog maloruskog kolegija,[44] kojeg predvodi carski oficir Graf Rumjancev. Primarni zadatak Rumjanceva bio je provoditi potpunu takozvanu rusifikaciju ukrajinskih prostora, ukloniti sve tragove preostale ukrajinske autonomije i njezinog separatizma s konačnim ciljem da Ukrajina kao provincija u potpunosti bude uvučena u Ruski imperij, teritorijalno, kulturološki, politički i vjerski. Takva represivna rusifikacijska politika u Ukrajini je prihvaćena sa velikim negodovanjem i kozačkim društveno-političkim pa i manjim vojnim otporom, ali ipak bezuspješnim. Ukrajina je svoju autonomiju u potpunosti izgubila 1781. Pri prvoj podijeli Poljske, Austro-Ugarska je dobila 1772. Galiciju, a 1775. Bukovinu, dok je Rusija stekla zemlje između Dnjepra i Južnog Buga (1774.) nešto kasnije i Krim. Poslije druge podijele Poljske 1793. i preostali poljski dio Ukrajine došao je pod vlast ruskoga cara.

Narodni preporod

Ukrajinski pisac Nikolaj Gogolj
Ukrajinski pisac Taras Ševčenko

Krajem 18. st. dolazi do ukrajinskog narodnog preporoda, isprva kao kulturne, a od 1840., nakon osnutka Ćirilo-metodskog bratstva i kao političke organizacije. Vrijeme je to nastanka moderne ukrajinske nacije, a bivši Rusini sve više se identificiraju kao Ukrajinci. Stari ukrajinski narod s ciljem očuvanja zasebnog identiteta tek je u 20. stoljeću posve prihvatio mlađi etnonim Ukrajinci. U sklopu Ruskog imperija, usprkos raznim restrikcijama, Ukrajinci poput Tarasa Ševčenka, Pentelejmona Kuliša, Marka Vovčuka, Vladimira Antonoviča i drugih, jačali su ukrajinski politički život te ideju neovisne ukrajinske nacije i bogatog ukrajinskog jezika koji se ujedno smatra potomkom staroslavneskog jezika iz srednjovjekovnog Kijeva. Što legalno - što ilegalno, napisali su i izdavali mnoge publikacije poput Večernici (1862.), Meta (1863.), Niva (1865.), Rus’alka (1866.), Pravda (1867.) i druge. Izniman utjecaj u buđenju nacionalne svijesti Ukrajinaca dalo je stvaralaštvo ukrajinskog pjesnika i slikara Tarasa Grigoroviča Ševčenka. Zbog stalnog pritiska i represija ruske vlasti, središte narodnog preporoda seli u zapadnu ukrajinsku regiju Galiciju koja se nalazila u sastavu Austrije. Krajem 19. st. u Ukrajini se osnivaju prve političke stranke. Većina se tih stranaka bavi idejom osnivanja samostalne ukrajinske države.

Nakon posljednje podijele Poljske, najzapadnija regija Galicija pripala je Austriji, Mađari su zadržali Zakarpatsku Ukrajinu dok je ostatak teritorija pripao Rusiji. Ukrajinski pisci i intelektualci bili su nadahnuti duhom narodnog preporoda koji je bujao među drugim europskim narodima koji su također bili pod jarmom velikih europskih carevina (između ostalog i Hrvati), i bili su odlučni u svojoj namjeri oživljavanja suštinski starog i zasebnog ukrajinskog jezika, kulture, tradicije i državnosti. Rusija je nametala stroge zakone protiv uzdizanja ukrajinskog jezika i kulture, zabranjujući njegovo korištenje u bilo kakovoj djelatnosti. Mnogi Ukrajinci prihvatili su svoju sudbinu u okviru Rusije, a neki su čak i ostvarili velik uspjeh. Veliki broj Ukrajinaca je sudjelovao u kulturno-političkoj izgradnji Ruskog imperija, posebno radi svojeg kvalitetnog europskog obrazovanja što se pojavilo kao posljedica katoličkog utjecaja iz središnje Europe s kojom su Ukrajinci stoljećima bili u stalnom kontaktu.[45] Mnogi ruski pisci, skladatelji, slikari i arhitekti 19. st. bili su porijeklom Ukrajinci. Najvjerojatnije, najpoznatiji od njih bio je Nikolaj Vasiljevič Gogolj, jedan od najvećih pisaca ruske književnosti. Ukrajina će ostati u sastavu carske Rusije sve do njenog raspada u veljači 1917. godine.

Ukrajinska Narodna Republika 1917.-1920.

Ukrajinska Narodna Republika (1917.-1920.)
Datoteka:Symon petlura.jpg
Ukrajinski političar Simon Vasiljovič Petljura

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ukrajinska Narodna Republika
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zapadna Ukrajinska Narodna Republika

Ukrajinska Centralna Rada (tadašnji ukrajinski parlament) u studenom 1917. proglašava Ukrajinsku Narodnu Republiku, koja se isprva nalazila u sastavu Rusije, da bi 25. siječnja 1918. bila proglašena potpuna samostalnost i odcjepljenje. Prvi predsjednik Ukrajnske Narodne Republike predsjednik bio je povjesničar Mihajlo Gruševski. U to vrijeme ponovno se raširila suvremena ukrajinska simbolika (grb i zastava). Kako bi se oduprijela boljševicima koji su vladali većim dijelom zemlje, Centralna Rada izdaje dokument pod nazivom Obraćanje ukrajinskog naroda do Njemačke s molbom o oružanoj pomoći. To je i bio povod svojevrsne njemačke okupacije. Dana 29. travnja 1918. pod potporom Njemačke, u Ukrajini je izveden državni udar i na vlast dolazi hetman Pavlo Skoropadski. Ukrajina je ponovno hetmanat, a država je njemački protektorat.

Nakon njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu, u Ukrajini izbija narodni ustanak pod rukovodstvom Simona Petljure. Skoropadski odlazi s vlasti i u prosincu 1918. se proglašava Ukrajinska Narodna Republika na čijem je čelu Volodimir Vinničenko. Nakon što se raspala i Austro-Ugarska (1918.), u Galiciji je iste godine proglašena Zapadna Ukrajinska Narodna Republika koja se u siječnju 1919. ujedinjuje s Ukrajinskom Narodnom Republikom. Od veljače 1919. sva vlast Ukrajinske Narodne Republike nalazi se u rukama Simona Petljure. Kako bi se obranio od Crvene armije koja je nasrtala s istoka, Petljura sklapa vojni savez s Poljskom. Međutim, nakon poljsko-sovjetskog rata, veći dio zemlje bit će pod kontrolom sovjetske vlasti na čijem teritoriju nastaje Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Zapadna Ukrajina pripala je Poljskoj, Bukovina i Besarabija Rumunjskoj, a Zakarpatje je pripojeno Čehoslovačkoj.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika

Povijesne karte Ukrajine-Rus'i

Izvori

  1. The former name of Ukraine
  2. The Tale of Bygone Years
  3. Biography of Mykhailo Maksymovych
  4. Rus’. The former name of Ukraine.
  5. Kulturna baština Ukrajine - Matica Hrvatska
  6. Самоназва — «русские»
  7. Русини (етнографічна група)
  8. Слов'янське слово «Україна»
  9. Україна (назва)
  10. Etymology - term Ruthenia
  11. Etymology - term Rusyn
  12. Східні слов’яни (VIII-IX ст.)
  13. Polianians (poliany)
  14. Словянська кольонїзація
  15. Москаль — назва росіян
  16. Москаль - Этимологический словарь русского языка
  17. Розклад Руської держави в XI-XII в.
  18. Волинь і Побуже
  19. Галицько-волинська держава (XIII-XIV в.)
  20. Велике князівство Литовське, Руське і Жемайтійське
  21. Прилученнє українських земель до в. кн. Литовського в 2-й пол. XIV в.
  22. Московское государство
  23. Ostrih Bible (Ostrozka Bibliia)
  24. The name Cossack
  25. Осїння війна і зимова угода 1648 р.
  26. Зборівська угода й її безвиглядність
  27. A pact between Hetman Bohdan Khmelnytsky and Poland - Treaty of Zboriv
  28. Pereiaslav Treaty of 1654 ( Pereiaslavska uhoda)
  29. ПЕРЕЯСЛАВСЬКА УМОВА
  30. Московское государство
  31. Малая Русь
  32. Dux totius Rusiae Minoris
  33. Matica Hrvatska: Kulturna baština Ukrajine
  34. Московское государство
  35. Treaty of Hadiach
  36. Московське царство
  37. Московское государство
  38. Right-bank Ukraine
  39. Left-bank Ukraine
  40. The Ruin - Ukraine
  41. Hetman state or Hetmanate
  42. ГЕТЬМАН ІВАН МАЗЕПА ТА ЙОГО ДОБА
  43. Ukraine hetman Kyrylo Rozumovs’kyj (Razumovsky, Kirill)
  44. Little Russian Collegium (Malorosiiska kolehiia; Russian: Malorossiiskaia kollegiia)
  45. The Ukrainian Impact on Russian Culture, 1750-1850 by David Saunders

Literatura

  • Časopis Matice Hrvatske, Kolo 1997., br.3, urednici Vlaho Bogušić, Jelena Hekman, Hrvoje Ivanković - str. 171.-335. (grupa autora)
  • Gordon, Linda. Cossack Rebellions: Social Turmoil in the Sixteenth-Centuri Ukraine. Albani: State Universiti of New Iork Press, 1983.
  • Gudziak, Boris A. Crisis and Reform: The Kiivan Metropolitanate, the Patriarchate of Constantinopole, and the Genesis of the Union of Brest. Cambridge, Mass.: Harvard Ukrainian Research Institute, 1999.
  • Hrushevski, Mikhailo. Histori of Ukraine-Rus'. Vols. 1, 7, 8, and 9. Edmonton: Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, 1997-2005.
  • Kohut, Zenon E. Russian Centralism and Ukrainian Autonomi: Imperial Absorption of the Hetmanate, 1760-1830s. Cambridge, Mass.: Harvard Universiti Press, 1988.
  • Yekelchik, Serhi. Ukraine, Birth of a Modern Nation. New Iork: Oxford Univeriti Press, 2007.
  • Pelenski, Jaroslaw. The Contest for the Legaci of Kievan Rus'. Boulder, Colo.: East European Monographs, 1998.
  • Plokhi, Serhii. The Cossacks and Religion in Earli Modern Ukraine. New Iork: Oxford Universiti Press, 2001.
  • Pritsak, Omeljan. The Origin of Rus'. Cambridge, Mass.: Harvard Universiti Press, 1981.
  • Saunders, David. The Ukrainian Impact on Russian Culture: 1750-1850. Edmonton: Canadian Institute od Ukrainian Studies Press, 1985.
  • Subtelni, Orest. The Mazepists: Ukrainian Separatism in the Earli Eighteenth Centuri. Boulder, Colo.: East European Monographs, 1981.
  • Velichenko, Stephen. National Histori as Cultural Process: A Survei of the Interpretations of Ukraine's Past in Polish, Russian, and Ukrainian Historical Writing from the Earliest Times to 1914. Edmonton: Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, 1992.

Vanjske poveznice