Tehnologija srednjeg vijeka

Kovač tokom rada.
Drvene crkve na ruskom otoku Kiži su izgrađene u 14. stoljeća bez ikakvih veziva, pa čak i bez čavala.
Tvrđava Nehaj (16. stoljeće) iznad Senja.
Stremen je bio jedan od ključnih izuma srednjeg vijeka.
Zrnca bezdimnog baruta.
Glavni dijelovi pluga su: 5. crtalo ili nož, 6. lemeš ili ralo i 7. ogrnjača ili daska.
Mladi čovjek oštri kosu (Pekka Halonen, 1891.)
Konjska orma ili ovratnik je povećao učinkovitost konja pri vuči za četiri do pet puta.
Sustav otvorenih polja.
Preša ili tijesak za vino je prvi primjer primjene pritiska na ravnu ploču. Ova konstrukcija je pomogla i u izradi tiskarskog stroja.
Drvorez iz 1568. prikazuje tiskarski stroj, gdje lijevi radnik izvlači otiskane papire, a desni stavlja tintu na blokove slova. Na ovaj način moglo se otiskati do 3600 stranica na dan.
Arteški bunar je mjesto gdje voda, koja se u podzemlju nalazi pod tlakom, sama izbija na površinu. Arteški bunar je dobio naziv prema mjestu Artois u Francuskoj, gdje je prvi puta napravljena bušotina 1126. da bi se došlo do vode na umjetan način.

Tehnologija srednjeg vijeka u Europi je oblikovana zahvaljujući nizu međusobno povezanih tehnoloških novina: poljodjelska revolucija, nova vojna tehnika, oslanjanje na vodu i vjetar kao izvore energije. Taj tehnološki razvoj daje važan dio odgovora na pitanje kako se je i zašto Europa preobrazila od kulturne zabiti zasnovane na gospodarstvu jedva naprednijem od onog tradicionalnih neolitičkih zajednica u cvatuću i jedinstvenu, ali i agresivnu civilizaciju, koja će povesti svijet u razvoj znanosti i industrije. [1]

U usporedbi s Istokom i srednjovjekovnim Islamom, kršćanska je Europa još oko 1000. bila uglavnom "prazna". Prema nekim procjenama ju je nastanjivalo oko 22 milijuna ljudi, prema oko 60 milijuna u Kini, 80 milijuna u Indiji ili oko 40 milijuna pod vlašću Arapa. Stanovništvo drevnog Rima, koji je u antici bio milijunski grad, je palo na oko 35 000 ljudi, u Parizu je živjelo oko 20 000 ljudi, u Londonu oko 15 000. S druge je strane Kordoba pod vlašću Arapa brojila 450 000 stanovnika, Carigrad 300 000, Kaifeng u Kini 400 000, a Bagdad, tada najveći grad svijeta, oko 1 000 000. Europa je bila kulturna, intelektualna, gospodarska, tehnološka i demografska zabit koja je daleko zaostajala za tehnološkom i znanstvenom vitalnošću tadašnjih središta civilizacije u islamskom svijetu, Bizantu, Indiji i Kini.

U srednjem vijeku su, u mjeri nezapamćenoj od drevnoga Egipta, kultura i pismenost bili ograničeni na svećenstvo. Crkva se je kroz rani srednji vijek brinula za naobrazbu i državnu upravu, a kasnije isto tako i za pravo i medicinu. Kroz cijeli rani srednji vijek, sve do početka 13. stoljeća, čak i u Italiji, svećenici i redovnici su praktično imali monopol na učenost i samu pismenost. Stoga je feudalna državna uprava prešla u ruke svećenstva. Jedna od optužbi na račun Crkve jest da je bila općenito antiintelektualno raspoložena i da su crkveni oci davali prednost vjeri nad razumom, neznanju nad znanjem. Ta tvrdnja općenito nije održiva. Kršćanstvo je religija knjige, svetoga teksta i crkvenim je ocima bilo jasno da se pismenost mora ohrabrivati ako se želi da se čita Biblija. Na duge staze kršćanstvo je postalo glavni pokrovitelj obrazovanja u Europi i mnogo je preuzelo iz klasične intelektualne tradicije. Naravno, crkveni oci su podržavali ono i onakvo obrazovanje kakvo je bilo u skladu s njihovim viđenjem misije Crkve.

Postignuća srednjovjekovne tehnologije

Srednjovjekovna je Europa dala malo izuma, većina novina je preuzeta od antike ili iz Kine. Srednjovjekovni su zanatlije dokazali svoju umješnost, smionost i umjetnički genij, ali su proizvodi srednjega vijeka općenito bili u tehničkom smislu slabe kvalitete. Srednji je vijek neprestano morao popravljati, nadomještavati, obnavljati. Crkvena su zvona pucala, zgrade su se urušavale. Slabost srednjovjekovne tehničke opremljenosti očituje se nadasve u osnovnim oblastima, u prevlasti alata nad strojem, slaboj djelotvornosti alata, nedostatnosti poljoprivrednih strojeva i tehničkih pomagala koji daju slab prinos, osrednjosti energetske opreme, prijevoza, financijskog i trgovačkog poslovanja. Rast trgovine i poboljšavanje tehnologije proizvodnje i prijevoza gurao je društvo u smjeru novog gospodarstva.

Tehničari i izumitelji srednjega vijeka zapravo su zanatlije. Tek se jedan tehničar uzdiže do stanovitoga stupnja: arhitekt. Njegovo je polje bez sumnje jedino koje je u srednjemu vijeku poprimilo nesporni industrijski vid. Gotička je umjetnost gradnje postala znanošću, a graditelj je postao znanstvenikom. Taj graditelj, koji se nazivlje magistrom i čak pokušava steći naslov magistra kamena (magister lapidum), kao što su drugi magistri filozofije ili prava, koji obavlja proračune sukladno propisima, suprotstavlja se graditelju-zanatliji koji primjenjuje naputke, tj. zidaru.

Kroz cijeli se srednji vijek opaža kronični nedostatak radne snage. Nije više bilo robova, a plemići su trebali sve više zemlje, koja ne znači mnogo bez seljaka, kojih pak nikad nije bilo dovoljno. Obveza redovnika da održavaju što manje dodira s vanjskim svijetom i potreba da zadovolje vlastite gospodarske potrebe, kao i potrebe siromaha i prosjaka, ohrabrili su ih da razviju stanovitu tehničku opremu. Vjerski su redovi nerijetko napredni kad je riječ o vodenicama i vjetrenjačama ili o napretku poljodjeljskih tehnologija. Neki povjesničari smatraju da je pad broja stanovnika uzrokovan zahlađenjem i gladi početkom 14. stoljeća i kugom sredinom stoljeća, također potaknuo šire korištenje tehnologije. Ostalo je manje radnika pa je porasla cijena rada, što je donijelo veću neovisnost svima koji su raspolagali nekom tržišno vrijednom vještinom. To je dovelo i do uspona cehovskih udruženja, u kojima su se okupili zanatlije i trgovci da među sobom odrede pravila i uvjete poslovanja. Manjak radnika podigao je cijenu rada, pa neki povjesničari smatraju da je baš taj čimbenik pokopao feudalizam i rodio početke kapitalizma.

Materijali: drvo, kamen i željezo

Srednji je vijek svijet drveta. Drvo je u ono doba bilo sveprisutni materijal. A i to je drvo bilo slabe kakvoće, komadi manjih dimenzija i osrednje obrađeni. Veliki komadi u jednom dijelu, za jarbole ili krovnu konstrukciju, teško se sijeku i obrađuju, rijetki su i dragocjeni. Drvo je također bilo jedan od prvih izvoznih proizvod zapadnoga srednjovjekovlja, a prodavano je Arapima.

Željezo je na srednjovjekovnome Zapadu bilo rijetko. Sredinom 13. stoljeća engleski franjevac Bartolomej u svojoj enciklopediji De proprietatibus još uvijek spominje željezo kao dragu kovinu, čovjeku korisniju od zlata. Željezo je bilo predmet pozornosti i čak se uspoređivalo s čudom. Kovač je u ranom srednjem vijeku bio izuzetna osoba, bliska vještcu. Dio tog ozračja valja zahvaliti kovaču kao kovaču oružja. Cijenu željeza u srednjem vijeku najbolje pokazuje pozornost koju mu pridaje sveti Benedikt, učitelj srednjovjekovnoga materijalnoga i duhovnoga života. U svojoj Reguli on posvećuje čitavo poglavlje brizi koju redovnici moraju posvećivati ferramentaalatkama od željeza kojima raspolaže samostan. Opat ih smije povjeriti samo redovnicima u koje ima puno povjerenje, a izgubiti ili oštetiti takve alatke je ozbiljan promašaj za koji su predviđene stroge kazne. Vladari također pridaju veliku vrijednost željeznim plugovima i predviđaju visoke kazne za njihovu krađu.

Srednjem vijeku općenito nedostaje željeza. Vađenje ruda je nedostatno. Slaba djelotvornost naprava za kopanje i dizanje, kao i tehnološka nesposobnost da se ukloni podzemna voda, ograničavaju vađenje na površinska i plitka ležišta. Željezo, bakar, olovo, sol, kositar, zlato i srebro, ne vade se u dovoljnoj količini i u većini slučajeva prerađuju se nerazvijenom opremom i tehnologijom. Nadalje, uz nedostatak željeza u srednjem vijeku, njegov je najveći dio namijenjen izradi oružja. Za plugove, srpove i kose, sjekire, preostaje tek mali dio proizvodnje. Poljoprivredni alat je mahom izrađivan od drveta. Veliki dio alata izrađenog od željeza je zapravo služio za obradu drveta: bradve, sjekire, svrdla, itd.

Materijal koji se u srednjem vijeku nadmeće s drvetom nije željezo, koje se zapravo koristi u malim količinama, već kamen. Drvo i kamen su temeljni materijali srednjovjekovne tehnologije. Graditelji su u isti mah tesari i zidari. Od 11. stoljeća nadalje veliki uzlet gradnje, koji je temeljna pojava srednjovjekovnog gospodarskog razvoja, sastoji se nerijetko u tome da se drvenu konstrukciju zamijeni kamenom: crkve, mostovi, kuće. Kamen je dugo ostao luksuz u odnosu na drvo. Kamen je u odnosu na drvo plemeniti materijal. Imati kuću od kamena znak je bogatstva i moći. Jedan od velikih tehničkih napredaka srednjovjekovlja bio je ponovni pronalazak kamenog svoda i izum novih sustava svođenja. Srednji vijek za nas je veličanstvena zbirka kamena: katedrale i zamkovi. Ali to kamenje je tek beskrajno maleni dio onoga što je bilo. Ostala je tek poneka kost od drvena tijela i skromnijih materijala još podložnijih propadanju: slame, blata, nepečene opeke. [2]

Vojna tehnika i feudalni sustav

Razvoju feudalnog sustava donekle je pridonijela poljodjelska revolucija. Budući da je teški plug i njegov tim volova skupi alat, onkraj mogućnosti pojedinačnih ratara, on je doveo do razvoja zajedničkog vlasništva i obrazaca komunalne poljoprivrede i komunalnog uzgoja stoke, čime je učvršćeno srednjovjekovno selo i vlastelinski sustav kao temelj europskog društva barem do Francuske revolucije. Sustav otvorenih polja, koji je prihvaćen tijekom Karlova doba (od 8. do 9. stoljeća) omogućio je ratarima da udruže sredstva koja su im stajala na raspolaganju za oranje, uključujući životinje.

Vitez na bojnom konju

Stremen je bio ključni izum koji je omogućio pojavu jednog od svojstvenih likova europskog feudalizma – oklopljenog viteza na oklopljenom bojnom konju. Do 9. stoljeća je u Europi ratnik na konju ostao na konju samo dok nije stigao do bojnog polja, kada bi sjahao i borio se kao pješak. Bez stremena koji osigurava stabilnost, samo su se najvještiji konjanici mogli boriti kao prava konjica, te zamahivati mačem i napinjati luk bez da izgube ravnotežu. Stremen su izumili Kinezi u 4. stoljeću i nakon toga se on širi prema Zapadu. Stremen je iznimno jednostavna izrađevina, bez pokretnih dijelova, ali stabilizira ratnika na konju i omogućuje borbu s konja. Sa stremenom i primjereno oblikovanim sedlom je jahač s kopljem pričvršćenim za oklop postao moćna bojna jedinica, pri čemu je impuls zamijenio mišiće u novoj vrsti ratovanja. No otvoreno je pitanje koliko je takvo koplje uistinu rabljeno na bojnom polju, tj. izvan viteških turnira. Prikazi s kraja 11. stoljeća i dalje prikazuju jahače u boju koji bacaju koplja. Europski se je vitez razvio u srednjovjekovni ekvivalent tenka, gdje su sve teže oklopljeni vitezovi i konji bili najmoćnija sila na bojnom polju. Europljani su konjici dodali dva izuma: ostruge i uzde.

Nova europska tehnika borbe na konju se skladno preplela s vlastelinskim sustavom uvedenim poljodjelskom revolucijom. Vitez je zamijenio seljaka-vojnika, uobičajenog u ranom srednjem vijeku, a biti vitezom je postao posao s punim radnim vremenom. Cijena opremanja viteza u oklopu, premda prilična, bila je unutar mogućnosti lokalnih vlastelina. Bojni konj je vrijedio 4-10 volova ili 40-100 ovaca. Tipični oklop, načinjen od željeznih prstenova, je vrijedio 60 ovaca. Kako je rasla cijena opreme, vojnu preobrazbu je slijedila društvena. Vitez je od vojnika srednjeg statusa postao član prestižne kaste.

Taj je sustav doveo do pravih feudalnih odnosa, gdje se vazalni vitezovi zaklinju na vjernost i daju svoje oružje u službu višem feudalnom vlastelinu u zamjenu za dio njegove zemlje, kojom vladaju i s koje ubiru porez u njegovo ime. Takvi lokalni odnosi su bili posebno prikladni za decentraliziranu narav europskih društava u srednjem vijeku. Za upravljanje ratarskim gospodarstvom koje ne zahtijeva hidrauličku nadgradnju (velike sustave navodnjavanja) nije potrebna snažna središnja vlast, usporediva s onom birokratskih civilizacija. Vlastelinski sustav je bio dobro prilagođen europskom okruženju. Pojava viteza i europskog feudalizma je dodatno iskovala primjereno lokalne odnose između sela i vitezova i vlastelina koji su njima vladali. Vitez – selo odnos je postao značajkom europskog feudalizma i vlastelinskog sustava, gdje selo duguje "obveze" crkvi i viteškoj vlastelinskoj kući. Preobraženo tijekom poljoprivredne revolucije, selo sada proizvodi višak potreban za izdržavanje vitezova, a ti su vitezovi održavali red, naplaćivali porez i presuđivali u sporovima na lokalnoj razini. Zbog prvorodstva, običaja da se feud prenosi na prvorođenog sina, rastao je broj vitezova bez zemlje i naposljetku je u Europi bilo više vitezova no što ih je ona mogla lako izdržavati.

Dvorac i selo

Gospodarska jedinica feudalnoga sustava je selo. Nad njime vlada hijerarhija plemića, svjetovnih ili crkvenih, te biskupa i kraljeva, pod nominalnom vrhovnom vlašću cara i pape. Svaki je plemić mogao držati jedno ili više sela, ili zemlju u različitim selima, gdje su njegovi kmetovi radili da bi uzdržavali sebe i njega. Oni su dužni raditi i prisiljeni i silom ako treba, ali nisu robovi, jer posjeduju i obrađuju i vlastitu zemlju. Plemić je zauzvrat morao jamčiti seljacima zaštitu, a glavna je opasnost prijetila uglavnom od drugih plemića. Glavna dužnost plemića je bila da pođe u rat kad ga gospodar pozove. Zbog nedostatka odgovarajućega prijevoza, viši plemići, čak i kralj s dvorom, morali su obilaziti svoja imanja da bi se prehranili. Plemići i svećenstvo (oko 10% stanovništva) su gotovo posve parazitirali na seoskoj ekonomiji.

Feudalizam je ponajprije ukupnost osobnih veza koje međusobno povezuju u hijerarhiju pripadnike vladajućih slojeva društva. Te se veze oslanjaju na "stvarnu osnovu" – korist koju plemić dodjeljuje svome vazalu u zamjenu za stanoviti broj usluga i zakletvu vjernosti. Feudalizam u strogom smislu je vazalska vjernost. Feudalni sustav se temelji na iskorištavanju zemlje putem vladavine feudalne hijerarhije – seniora i vazala – nad seljacima, te nadilazi okvir vazalskog ugovora ne bi li svakom plemiću, krupnom ili sitnom, osigurao na njegovu posjedu ili feudu ukupnost nadasve širokih prava. Iskorištavanje zemlje, posjed, temelj su društvenog i političkog poretka – vlastelinstva. Središte feudalnog ustroja jest dvorac. Jedna od značajnih pojava u povijesti Zapada od 10. do 13. stoljeća jest utvrđeni zamak, čiji vojni izgled ne bi trebao prikriti njegovo mnogo šire značenje.

Plemić i njegov vazal povezani su vazalskim ugovorom. Vazal se zaklinje na vjernost svome gospodaru. Najstariji tekstovi u kojima se taj pojam spominje datiraju s početka 11. stoljeća. Nakon sklopljenog vazalskog ugovora, vazal duguje svome gospodaru savjet (consilium), koji se općenito sastoji u obvezi sudjelovanja na skupovima što ih upriličuje plemić, a nadasve u dijeljenju pravde u njegovo ime, i pomoć (auxilium), uglavnom vojnu, a ponekad i novčanu. Vazal tako pripomaže plemićkoj upravi, sudstvu i vojsci. Zauzvrat, plemić svom vazalu jamči zaštitu. Protiv nevjerna vazala gospodar može odrediti kaznu, a glavna je uzimanje feuda. Obratno, vazal može uskratiti povjerenje vlastelinu koji ne ispuni svoje obveze i, teorijski, popratiti to odricanjem od lena (feuda). Očigledno, sve se vrti oko lena. Feud najčešće određuje zemlju. To postavlja feudalizam na njegovu seosku osnovu i potvrđuje da je ponajprije riječ o sustavu posjedovanja i iskorištavanja zemlje. Povezanost vazala s lenom potvrđuje nasljednost lena, što je bitan čimbenik feudalnog sustava, a javlja se u 10. stoljeću.

Samostrijel

Jedno od najvažnijih srednjovjekovnih oružja je samostrijel. Poznavali su ga Rimljani i Kinezi, ali u antičkoj obliku nije bio osobito djelotvoran i iščeznuo je s bojnoga polja. Bit samostrijela je u tome da se luk postavljen na nosaču (kundaku) može jače napeti i tako dati veću brzinu strelici. Srednjovjekovni samostrijel se isprva napinjao tako da se nosač luka uspravno stavio na tlo, a strijelac je stavio stopalo u stremen na dnu nosača, te se sagnuo da bi tetivu luka zakvačio za kuku na opasaču. Uspravljajući se napinjao je luk cijelim tijelom, a ne tek rukom, te je zakvačio tetivu za okidač. U žlijeb na nosaču je stavio debelu strijelu s teškim željeznim vrhom. Samostrijel je bio skuplji od običnoga luka i duže se je pripremao za izbacivanje projektila, ali u obrani utvrde (u pravilu stotinjak zaštićenih branitelja protiv više tisuća napadača) to mu nisu bile mane. Luk samostrijela je poboljšan na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, uvođenjem "kompozitnog" luka (sastoji se iz više različitih materijala) koji je mogao podnijeti jače napinjanje od običnog drvenog luka: s prednje strane luka je dodana traka životinjske tetive, a sa stražnje sloj roga. Kasnije, oko 1370., samostrijeli su se počeli izrađivati od čelika, što je njihov domet povećalo na 400 metara. Takvi su samostrijeli bili opremljeni različitim mehanizmima za napinjanje.

Barut i vatreno oružje

Barut i vatreno oružje su ustvari kineski izumi. U Europi se barut prvi put spominje u tekstu Rogera Bacona iz 1268., a čini se da se opis odnosi na kineski vatromet. Dok tehnologija proizvodnje baruta i ranih vatrenih oružja potiče iz Kine, čini se da su topovi nastali u Europi oko 1310. – 1320. Neki dokumenti iz Firence iz 1326. upućuju na to da su do tad metalni topovi već dobro poznati, a prva dokumentirana europska uporaba topa datira iz 1331. Ta se tehnologija potom brzo raširila natrag do Bliskog istoka i Azije, tako da u islamskim zemljama topove nalazimo već oko 1330., a u Kini 1356. Do 1500. je proizvodnja topova postala uobičajena širom Staroga svijeta, sa središtima u Kini, mongolskom carstvu u Indiji, Otomanskom carstvu i Europi. Rani su europski topovi bili izrađivani od bakra, mjedi (slitina bakra i cinka, mesing) ili bronce. No ubrzo se našao način izrađivanja topova od jeftinog željeza dobivenog u visokim pećima: kovač je oblikovao cijev topa slažući željezne šipke oko valjkaste glinene jezgre, a takvu bi cijev ojačao željeznim vrpcama.

Topovska zrna su isprva izrađivana od olova ili željeza, a kasnije od jeftinijeg kamena. No kad je postalo moguće lijevati zrna od željeza, kamen je izgubio prednost u cijeni. Barut su isprva spravljali sami kovači koji su izrađivali topove. Omjer salitre (kalijev nitrat, KNO3), sumpora i ugljika (drvenoga ugljena) nam nije pouzdano poznat. Neželjene eksplozije bile su česte. Prvo europsko osobno vatreno oružje pojavilo se je krajem 14. stoljeća. Željezni top, premda nespretan, bio je jeftiniji i pokretljiviji od katapulta i izazvao je tehničku revoluciju u ratovanju. Barut, top i mušketa učinili su posjednika nepobjedivim u sukobu s neprijateljem koji ih ne posjeduje. Top je postao neizbježan u ratu i povećao je njegove troškove. Jedino su bogate republike i kraljevi, poduprti trgovcima, mogli raspolagati kovinom i vještinom da ju se oblikuje u top. Top je uništio neovisnost aristokracije zasnovane na posjedu zemlje, kao što je uništio i njihove zamkove. Tijekom 14. stoljeća, pa čak i poslije, prvi topovi prije pobuđuju strah svojom bukom nego ubilačkim djelovanjem. Oni će dobiti na važnosti naročito od 15. stoljeću nadalje, kada razvoj topništva potakne razvoj metalurgije.

U znanstvenom smislu barut je otvorio mnoge kemijske probleme, koji su naposljetku doveli do otkrića kisika i moderne kemije. S druge strane, očigledno je bila potrebna valjana balistika (razmatranje gibanja topovskog zrna), i to matematički. Naposljetku, izrada oružja je potaknula i razvoj metalurgije.

Srednjovjekovna poljodjelska revolucija

Unaprjeđenje poljodjelstva u Europi nije slijedilo isti obrazac kao na drevnom Istoku, gdje je tehničko rješenje bilo umjetno navodnjavanje. Europa je već bila prirodno navodnjena dovoljnim padalinama tijekom proljeća i ljeta. Umjesto toga, europski su ratari proizvodnju mogli povećati jedino oranjem teškog tla, u područjima koja nisu bila prikladna za obradu pomoću lakog sredozemnog pluga. Stoga je do europske poljodjelske revolucije doveo jedinstveni sklop tehnoloških novina primjerenih jedinstvenim uvjetima okoline sjeverne Europe. Širenje trogodišnjeg plodoreda (tropoljnog sustava) omogućilo je povećanje obradivih površina (odmara se trećina, a ne polovica zemljišta). Raznolikost posijanih kultura omogućila je uspješniju borbu protiv vremenskih nepogoda. Korištenje asimetričnog pluga s kotačima i odgrnjačom i sve češće korištenje željeza za izradu poljodjelskih alata omogućili su dublja oranja uz češća ponavljanja. Sve je to poboljšalo prehranu stanovništva.

Čimbenici koji su prije sprječavali razvitak zapadne Europe – šume i tvrdo tlo – sada su ubrzali taj napredak. Od 10. stoljeća pokazuju se vlastite gospodarske prednosti Europe. One su prvenstveno poljodjeljske, zasnovane na prikladnosti klime i tla, kad su prevladane početne teškoće s sječom šuma i oranjem tvrda tla. Nema veće potrebe za navodnjavanjem, a manja je i erozija, naspram istočnoj Europi. Zbog toga su bili dovoljni lokalni i nacionalni napori (nije potrebno državno nadgledanje navodnjavanja i pravilnog korištenja tla). Polako ali neodoljivo, rađala se nova civilizacija na dobrom temelju bogate, plodne i dobro obrađene zemlje. Poljodjelska je revolucija stvorila bogatiju, produktivniju, urbaniziranu Europu i stvorila u njoj uvjete za razvoj moderne znanosti i tehnološki napredak. No ta je nova Europa sadržavala i sjeme mnogih budućih problema: manjak tla, oskudicu drvene građe, pritisak rasta stanovništva, imperijalnu okrutnost, razorne epidemije, svjetske ratove i, naposljetku, globalnu ekološku krizu.

Teški plug

Plug je najvažnija orača sprava, a svojom konstrukcijom omogućava dublje rezanje i prevrtanje zemlje na jednu stranu. Obrada plugom mrvi, miješa i okreće čestice tla, što tako obrađeno tlo čini vrlo pogodnim za razvoj usjeva. Plug za razliku od rala u pravilu ima kolica ornice, na koje se naslanja gredelj koji je kraći nego kod rala, a rezanje zemlje okomito u odnosu na površinu tla se obavlja pomoću crtala. Najveća razlika, a ujedno i najvažniji dio pluga je daska ili odgrnjača, koja osigurava da plug može i prevaljivati zemlju. Pored toga, lemeš (vodoravno rezanje brazde) je proširen i oštar samo s jedne strane (asimetričan), a najčešće ima dvije ručice za upravljanje.

Prva novina poljodjelske revolucije bilo je uvođenje teškog pluga početkom 8. stoljeća. Zemlja je temelj materijalnoga života srednjovjekovlja, ali ona je škrta zbog toga što ljudi nisu sposobni iz nje mnogo izvući. Alati su samo osnovni, zemlja je loše obrađena, oranje je plitko. Dugo je u uporabi bio antički nepoduprti laki plug, primjeren površinskom tlu i neravnim terenima mediteranskog područja. To je u biti bila motika koju je vukao jedan ili dva vola, a polja su se orala unakrsno više puta. Njegov simetrični lemeš, ponekad prekriveno željezom, ali najčešće izrađen od drva otvrdnulog na vatri, prije grebe zemlju nego što je sječe. No teški plug je povećao poljoprivrednu proizvodnju time što je omogućio ratarima da obrađuju vlažne europske doline.

Teški plug, plug s crtalom, asimetričnim lemešom i odgrnjačom, s pokretnim prednjim dijelom, postavljen na kotače, zacijelo je bio značajan napredak. Bio je to gigant od drveta i željeza. Raskopavao je tlo do dubine korijena i prevrtao ga, dajući prave brazde i uklanjajući potrebu za unakrsnim oranjem. Teškom se plugu opiralo golemo trenje i stoga ga je moralo vući do osam volova. Taj plug, jedan od najvažnijih srednjovjekovnih izuma, je antičkoga podrijetla i gotovo se sigurno razvio na temelju pluga s kotačima kojeg opisuje Plinije Stariji u 1. stoljeću. Iako su teški plug izumili stari Rimljani, oni su ga rijetko koristili.

Poboljšana orma omogućila je uprezanje u paru (jedna životinja iza druge) i korištenje više volova za vuču teškoga pluga. Osim toga, počela su se koristiti i drugi, novi ili dotad rijetki alati, primjerice brana za usitnjavanje gruda zemlje nakon oranja, te kosa (rijetko korištena u rimsko doba) i vile, potrebni za pripremu sijena za mnogobrojne volove.

Uprezanje i potkivanje konja

Druga novina, najspektakularnija i najznačajnija po posljedicama, bila je uporaba konja, koji je brži i izdržljiviji od vola, za vuču pluga. Takvu je uporabu konja omogućila "moderna zaprega", niz tehničkih usavršavanja koja su oko 1000. omogućila bolje korištenje životinjske vuče i povećanje prinosa rada životinja. Moderno se uprezanje u biti sastoji u tome da se teret vuče prenese na ramena i da se nova orma dopuni potkivanjem, što je olakšalo kretanje životinje i bilo zaštitom za noge; i zapregom u nizu, što je omogućavalo vuču težih tereta.

Antička zaprega, koja je ormu stavljala na vrat, pritiskala je grudi životinje, otežavala joj disanje i brzo je umarala. Orma koju su koristili za konje bila je u biti ista kao za volove. Tradicionalna vratna orma, koju je vol podnosio zbog kratkog vrata, nije bila primjerena konju. Ta je orma bila donekle prikladna za volove (glavnu životinju za vuču), ali je bila posve neprikladna za korištenje konja u istu svrhu, jer je prsni pojas, čim bi konj jače povukao, skliznuo prema vratu i gušio životinju, drastično smanjujući učinkovitu snagu.

Europljani su prilagodili konjski ovratnik koji se oslanja na konjska ramena i koji je zamijenio traku preko konjskih prsa. Novi način uprezanja je premjestio pritisak na životinju s dušnika na ramena i prsnu kost, omogućio životinji da lakše diše, što joj je pak omogućilo da snažnije vuče, i tako povećao učinkovitost konja pri vuči za četiri do pet puta. Konjski ovratnik je izum koji potiče iz Kine, iz 7. stoljeća. Prvi sigurni europski prikaz konjskog ovratnika nalazimo u jednom rukopisu iz približno 800., ali se je ta nova tehnologija proširila tek u 11. i 12. stoljeću. To je, u kombinaciji s korištenjem željeznih potkova, zamijenilo vola konjem kao glavnom životinjom za vuču. Prvi prikaz konja koji vuče poljodjelski alat (branu), nalazimo na tapiseriji iz oko 1080. Željezne se potkove počinju rabiti u 9. ili 10. stoljeću, moguće je da su i one stigle iz Azije, ali bi mogle biti i izvorni europski izum. Ta je novina bila veoma važna i u poljodjelstvu i u prijevozu, jer je omogućila da konji obavljaju teže poslove. Neposredna je posljedica bila to što su sada konji mogli zamijeniti volove u vuči pluga. Uporaba konja, koji je brži od vola, za vuču i oranje omogućuje ubrzanje i povećanje broja obavljenih poslova. Istodobno su konjska kola zamijenila kola s volovskom vučom, jer su konjske potkove s čavlima omogućile uporabu konja za prijevoz tereta cestama.

Valja imati na umu da je veličina i snaga srednjovjekovnih teglećih životinja bila daleko manja od one današnjih. Tegleći je konj općenito manji od bojnoga, koji mora nositi oklop i teško naoružanoga konjanika. Tu se potvrđuje prvenstvo vojnih potreba pred gospodarskim. Također, mnogi su se seljaci i velikaši skanjivali uposliti konja zbog njegove visoke cijene i teškoće njegove prehrane (zobi). Stoga konj nije posvuda odmijenio vola. Do 12. stoljeća konju je dana prednost kao životinji za vuču kola. Upravljivost kola je poboljšana na razne načine.

Tropoljni sustav obrade tla

Sljedeća sastavnica revolucije je bio razvoj tropoljnog sustava obrade tla. Klasični dvopoljni sustav, korišten u sredozemnim područjima u antici, tipično je podrazumijevao obradu jednog polja, ostavljajući drugo na ugaru (izorano, ali nezasijano polje, ostavljeno da se odmara). U novom tropoljnom obrascu, koji je razvijen u europskim ravnicama, obradivo je tlo podijeljeno na tri polja, na kojima se je sađenje mijenjalo tijekom trogodišnjeg ciklusa: za dva sezonska sijanja su korištena dva polja, za zimski usjev pšenice i za proljetni usjev zobi, graška, graha, ječma i leće, dok je treće polje ostavljano na ugaru. Nadalje, mahunarke vraćaju u tlo dušik, koji troše žitarice. Napredak tropoljnog sustava je omogućio uzgoj povrća bogatog bjelančevinama, poput boba, leće i graška, s visokom energijskom vrijednosti, što je čovječanstvu Zapada dalo snagu. Kaže se da je 10. stoljeće puno graha!

Otvorena polja

Do 11. stoljeća selom su zavladala dva usporedna sustava: na razini sela i seljaka organizacija rada poznata kao sustav otvorenih polja, a na razini vlastelina vlastelinski sustav. Feudalni posjed je bio imanje vlastelina. Obično se je sastojao od zemlje koju je iskorištavao izravno vlastelin i zemlje koju su iskorištavali seljaci, a od kojih je vlastelin ubirao zakupninu i namete, uključujući i obvezu rada na njegovoj zemlji.

Podrijetlo sustava otvorenih polja je u 10. i 11. stoljeću, ali su izvori vrlo škrti. U 12. stoljeću sustav je već dosegnuo zrelost. Nekoliko je čimbenika doprinijelo oblikovanju toga sustava. Jedan je rast stanovništva, koji je rascjepkao obiteljske posjede zbog dijeljenja nasljeđa među djecom ili samo sinovima. Drugi je kultiviranje nove zemlje, koja je dijeljena u trake prikladne za oranje. Treći je uporaba teškoga pluga, kojim je lakše obrađivati duge trake zemljišta nego kvadratna polja (često okretanje većeg broja upregnutih životinja je vrlo nespretno). Tako su s vremenom velika područja Britanije i kontinentalne Europe postala prekrivena selima okruženim s dva ili tri velika polja koja su činile kultivirane trake prilagođene reljefu, a ona bi se obrađivala redom zadanim dvopoljnim ili tropoljnim sustavom (stoga su seljaci imali zemlju u svim poljima), a na isti je način bila organizirana i zemlja koju je izravno koristio vlastelin. No u nekim se je područjima održao sustav odvojenih posjeda, a postojali su i drukčiji sustavi.

U takvom je sustavu rotacija polja postala organizirana i regulirana. Sve se je radilo u dogovoru : oranje, sijanje, žetva. Suradnja je glavna značajka ovoga sustava. Ispunjavajući svoje obveze u radu i novcu prema vlastelinu, seljaci su oblikovali vlastitu samoupravu zasnovanu na pravilima koja su vladala njihovim radom. Tu se ne radi niti o slobodnom poduzetništvu niti o socijalizmu, već o posebnoj srednjovjekovnoj tvorevini. Teški plug i uprezanje konja su se dobro uklopili u sustav otvorenih polja. Plug je naglasio potrebu za suradnjom, budući da nisu svi seljaci posjedovali plug i tegleće životinje. Konjska balega se lakše prikuplja (konj se hrani u štali), što je povećalo uporabu gnojiva.

Razvoj gradova i specijalizacija proizvodnje

U početku srednjeg vijeka grad je bio nadasve mjestom razmjene, trgovačkim čvorištem, no ipak je njegova ključna uloga na tom polju proizvodna djelatnost. On je gradilište, a na tom gradilištu se javlja podjela rada. Na selu je posjed u ranom srednjem vijeku koncentrirao svekoliku proizvodnu djelatnost, unatoč tome što je njegovao i neku zanatsko-tehničku specijalnost. Ali s gradovima je ta specijalizacija dosegnula vrhunac. Zanatlija je prestao biti također i ponajprije seljak, a građanin je prestao biti također i ponajprije zemljoposjednik.

U 13. stoljeću su se europski gradovi po veličini i važnosti počeli približavati antičkim i onovremenim azijskim gradovima. Pariz, London, Gent, Brugge, Köln, Firenca, Genova, Pisa i drugi gradovi bili su dom sve veće populacije obrtnika i trgovaca neovisne o feudalnim institucijama. Za razliku od gradova kasnog rimskog perioda, koji su prije svega vojna i administrativna središta, ili ranosrednjovjekovnih gradova, koji su gotovo isključivo središta biskupija, gradovi 13. stoljeća su gospodarska središta, središta obrtničke proizvodnje i trgovine. U kojoj su mjeri zanatlije tada dominirali gradskim životom pokazuje podatak da je krajem 13. stoljeća od 50 000 stanovnika Bologne, njih 36 000 bilo pripadnici cehova ili njihovi rođaci. Ali to se gospodarstvo mahom ograničuje na zadovoljavanje lokalnih potreba i rijetki gradovi proizvode za izvoz.

Trgovačka revolucija

Ta uloga vođe i pokretača što će je nadalje preuzeti grad, ponajprije se potvrđuje na gospodarskom polju. Gradovi su čvorišta trgovačke razmjene. Trgovinu na duge staze održavaju jedino luksuzni proizvodi (tkanine, začini) i oni prijeko potrebni (sol). Glomazna roba (žitarice, drvo) tek postupno postaje njezinim dijelom. Skromna srednjovjekovna trgovina koja se u ranom srednjem vijeku ograničavala na riječne putove, postupno se, u razdoblju od 10. do 14. stoljeća, osmjelila i na kopnene i morske. Prijelaz na konje je smanjio troškove prijevoza robe, tako da je veći broj sela mogao sudjelovati u regionalnom, nacionalnom i međunarodnom gospodarstvu. Oslanjajući se na gradove, ta velika trgovina u nastajanju potaknula je još dvije pojave od odlučujućega značenja. Prvo, trgovina je otvaranjem ispostava u dalekim zemljama dovršila širenje srednjovjekovnog kršćanskog svijeta. Drugo, velika je trgovina odigrala ključnu ulogu u širenju novčane privrede. Gradovi, središta potrošnje i razmjene, morali su se sve više oslanjati na novac da bi upravljali svojim poslovanjem. Uvodeći se na selo, mijenjajući feudalnu rentu, razvoj novčane privrede bit će odlučni činitelj preobrazbe srednjovjekovnog Zapada.

Dvojbeno je je li kršćanstvo dobilo išta križarskim osvajanjem Jeruzalema, ali su talijanske luke, napose Pisa i Genova, svakako dobro zaradile od kolonizacije obalnih gradova Levanta. Trgovina luksuznim proizvodima Orijenta preko tih kolonija, odigrala je važnu ulogu u procesu koji neki nazivaju srednjovjekovnom trgovačkom revolucijom. Na sjeveru su neki njemački gradovi (Köln, Bremen, Hamburg) postali velika trgovačka središta. Nakon 950. opaža se stalni porast proizvodnje tkanina, keramike, proizvoda od kože i mnogih drugih dobara. Tijekom 10. stoljeća raste raznovrsnost proizvoda i njihova kakvoća (kvaliteta). Cijene proizvoda su rasle, ali je u njihovu proizvodnju trebalo ulagati sve manje rada, zbog djelotvornijega upravljanja proizvodnjom, uporabe novih izvora energije, poboljšanja alata i strojeva, te boljeg prijevoza i raspodjele. Sada je Europa počela izvoziti tkanine (vuna) i metalnu robu (željezo, bakar, alati, oružje i oklopi) u Afriku, na Bliski istok, pa čak i u Aziju.

Glavna odlika trgovačke revolucije je sajam. Sajmovi potiču iz rimskih vremena, a tijekom ranoga srednjeg vijeka održali su se u pomorskim središtima, gdje su se susretali domaći i strani trgovci. Sajmovi su se s vremenom u Italiji i Francuskoj širili u unutrašnjost. Kraj Pariza je godišnji sajam otvoren oko 635. Tijekom 9. stoljeća sajmovi postaju brojni i šire se prema sjeveru i istoku.

Antika nije razvila djelotvorne instrumente kreditiranja, a Crkva je branila uzimanje kamata na zajam. Obnova trgovine potaknula je uvođenje kreditiranja oblikovanog tako da se zaobiđe zabrana Crkve, primjerice kroz podjelu profita ili tečajne razlike.

Što se tiče tkanine, gradovi 11. i 12. stoljeća nisu bili proizvodna središta, već prije trgovačka. Prikupljali su vunenu tkaninu iz okolnih sela i prodavali ju na tržištima Baltika i Sredozemlja. Poduzetnici koji su se bavili tim poslom oblikovali su udruženja (trgovačke cehove), najprije u Italiji u 10. stoljeću. Tako su nastali moćni monopoli koji su u mnogim gradovima zavladali i političkim, a ne samo gospodarskim životom. U Firenci su članovi Arte di Calimala kupovali tekstilne poluproizvode na sajmovima u Francuskoj i od njih proizvodili luksuznu robu istančanim postupcima konačne obrade i bojenja. Boje su bile uvozne i skupe. Komad takve tkanine je vrijedio koliko trogodišnja zarada zidara. Glavni materijal tekstilne industrije bila je vuna, ali je i lan zadržao važnost. Do 12. stoljeća se u Italiji počeo u zamjetnoj mjeri proizvoditi pamuk i svila. I proizvodi i tehnologije su preuzeti od Arapa, uz dvije razlike. Kod Arapa je tekstilna industrija uglavnom bila u rukama središnje vlasti i smještena uz izvore sirovina. U Italiji je pak ona bila u rukama privatnih poduzetnika, a sirovina je uvožena. Tijekom 11. stoljeća svila se i dalje uglavnom uvozila, iz islamskih zemalja i Azije, premda je u Bizantu industrija svile već bila razvijena. No tijekom 12. stoljeća i u Italiji se javlja industrija svile.

Postupno su se i druge proizvođačke djelatnosti počele isticati u nekim gradovima ili pokrajinama: primjerice, Murano (Venecija) je postao znamenit po proizvodnji lijepe staklene robe, a Milano po proizvodnji oružja i oklopa. No većina gradova nije bila tako specijalizirana. Premda je u 12. stoljeću jedino proizvodnja tekstila dosegnula status velike komercijalne industrije, obrtnička proizvodnja je cvjetala. Unatoč predrasudama zemljoposjedničke aristokracije prema onima koji za život zarađuju svojim rukama, ona je stekla znatan ugled. U tom se ugledu zrcali specifično srednjovjekovna narav rada, u kojoj se susreću briga za kvalitetu i ponos obrtnika. Svaka je izrađevina u stanovitom smislu bila umjetničko djelo.

U 12. stoljeću su se cehovima trgovaca pridružili cehovi obrtnika. Glavne uloge tih cehova bili su uzajamna pomoć i kontrola proizvodnje: kvalitete, cijene, radnog vremena, nadnice. Svaki je ceh imao monopol nad svojim obrtom. U kasnijem su se dobu neki cehovi opirali prihvaćanju tehnoloških novina, no po nekim je mišljenjima takav stav bio potaknut brigom za kvalitetu proizvoda.

Izvori

  1. Basalla, G.: "The Evolution of Technology", Cambridge University Press, Cambridge, 1988.
  2. Gies, F. i J. Gies: "Cathedral, Forge, and Waterwheel – Technology and Invention in Middle Ages", HarperCollins, New York, 1994.