Ustav Republike Hrvatske

Ustav Republike Hrvatske

Zakonodavna vlast

Izvršna vlast

Sudbena vlast

Ustavni sud Republike Hrvatske

Hrvatska narodna banka

Lokalna i područna (regionalna) samouprava

Političke stranke

Izbori

Ustav Republike Hrvatske je najviši pravno-politički zakon i temeljni konstitutivni državni dokument koji je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici 21. prosinca, a svečano proglasio 22. prosinca 1990. (tzv. "božićni" Ustav). Zastupnički dom donio je prve izmjene i dopune Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava RH 12. prosinca 1997., druge izmjene i dopune pod nazivom Promjena Ustava Republike Hrvatske 9. studenog 2000., nakon koje je slijedila još jedna Promjena Ustava Republike Hrvatske 28. ožujka 2001.[1] Posljednje izmjene i dopune Ustava Hrvatski sabor donio je na sjednici održanoj 16. lipnja 2010.

Hrvatski Ustav spada među suvremene demokratske ustave. Čak 2/3 ustava sadrži norme o zaštiti temeljnih sloboda i prava. Obuhvaća 10 dijelova (glava), a prema broju članaka (152) i količini teksta spada među kraće europske ustave.

Povijesni pregled

Amandmani na Ustav SR Hrvatske

Donošenje Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990.

Nakon što je obavljen prijenos vlasti na pobjedničku stranku, Sabor je ubrzo, prema odredbama o revizijskom postupku, već u srpnju 1990 godine donio amandmane na Ustav SRH iz 1974. godine. Tim je izmjenama izbačen naziv "Socijalistička" iz naziva Republike Hrvatske, promijenjen njezin grb i zastava, predsjednik Predsjedništva postao je predsjednikom Republike a članovi Predsjedništva podpredsjednicima, te omogućeno Vladi poduzimanje potrebnih mjera u cilju ostvarivanja jedinstvenosti pravnog sustava u Republici. Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman je 25. srpnja 1990. godine podnio Saboru formalnu inicijativu da se pristupi radu na donošenju novog Ustava Republike Hrvatske. Sabor je prihvatio inicijativu i dokument pod naslovom Politička i metodologijska polazišta te političko-pravna načela za izradu Ustava Republike Hrvatske, kao temeljni naputak o načelima što se imaju poštivati pri izradi ustavnog teksta. Temeljna metodologijska polazišta bila su u tom dokumentu određena na slijedeći način:


(1) Ustav Republike Hrvatske mora slijediti pozitivnu hrvatsku državno-pravnu tradiciju,

(2) Ustav ima osigurati povratak europskoj, uz oslonac na sjeverno američku građansko-pravnu i ustavnu tradiciju,

(3) Ustav treba biti po mjeri običnog čovjeka-građanina i naroda,

(4) Ustav treba biti trajnije vrijednosti.


Iz toga se izvodi deset političko-pravnih načela za izradu ustava:


(1) Temeljno ishodište i cilj Ustava jesu čovjekova - ljudska i narodna prava,

(2) Vrhovna vlast (suverenitet) izvire iz naroda i pripada narodu,

(3) Zakonodavna vlast pripada Saboru,

(4) Predstavnička demokracija i vladavina zakona (pravna država),

(5) Pravo na slobodno političko, poduzetničko i društveno udruživanje,

(6) Pravo vlasništva, tržišno gospodarstvo i slobodno poduzetništvo,

(7) Slobodno sindikalno organiziranje građana (radnika i poslodavaca),

(8) Socijalna država - jamstvo socijalnih prava,

(9) Jamstvo narodnih prava i sloboda,

(10) Osiguranje suverenosti Hrvatske u određivanju odnosa s drugim narodima i državama.


Ubrzana aktivnost na pripremi teksta išla je po dva kolosijeka,djelovanjem Sabora RH, odnosno saborske Komisije za ustavna pitanja, te djelovanjem Predsjedništva RH. Komisija za ustavna pitanja u srpnju je imenovala radnu skupinu stručnjaka sa zadaćom da pripremi nacrt ustavnog teksta, koja je nacrt podnijela Saboru 15. kolovoza ("Krčki nacrt").

U međuvremenu, Predjedništvo Republike donijelo je odluku o osnivanju Ustavotvorne komisije u koju je, u nastojanju da u ustavnu raspravu uključi istaknute građane iz svih društvenih slojeva, imenovalo više od dvije stotine članova, najrazličitijih struka i zanimanja, te nacionalne i vjerske pripadnosti i političke orijentacije.

Na prvoj sjednici Ustavotvorna komisija je prihvatila prijedlog Predsjednika Republike o osnivanju Uredničkog vijeća, u čiji su sastav ušli članovi vodstva političkih stranaka, istaknuti državni dužnosnici, kao i stručnjaci.

Korisno je pripomenuti da su u oblikovanju ustavnih rješenja najviše pridonijeli Smiljko Sokol i Vladimir Šeks. Franjo Tuđman, kao predsjednik Ustavotvorne komisije, izravno je utjecao na temeljna ustavna rješenja, a pisac je "izvorišnih osnova" (preambule ili proslova).

Prvi nacrt podnesen je Uredničkom vijeću polovicom rujna, i zatim, putem televizije i novinstva, predstavljen javnosti. U javnoj raspravi podneseni su brojni, često kontradiktorni, prijedlozi i primjedbe od kojih su mnoge uvažene.

Težište suprotstavljanja u tim raspravama bilo je oko pitanja određenja Republike Hrvatske kao nacionalne države, utvrđivanja načela narodne suverenosti, odnosa Republike prema drugim državama članicama Jugoslavenske federacije, te oko pitanja ustrojstva vlasti u Republici,to jest izbora između alternativnih modela, čiste parlamentane vlade ili polupredsjedničkog sustava. Raspravljalo se i o listi ustavnih jamstava sloboda i prava čovjeka i građanina ali s mnogo manje oštrine, s obzirom na zajedničko opredjeljenje da se pri regulaciji tih pitanja poštuju najviši međunarodni standardi, što su prema utvrđenim Polazištima trebali biti minimumom a ne maksimumom jamstava sloboda i prava u Republici Hrvatskoj.

Promjena Ustava 1997. godine

Za promjene Ustava glasovalo je 86 zastupnika, 24 su bila protiv, osam suzdržanih, a u Sabornici nije bilo devet zastupnika. Prema donijetom Ustavnom zakonu u Izvorišnim se osnovama "Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih koji su njeni državljani". Dopunjen je i stavak 2. Izvorišnih osnova: "Novim Ustavom Republike Hrvatske 1990. i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.), hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države". Naziv Sabor Republike Hrvatske izmjenjen je u Hrvatski državni sabor. Jedna od najvažnijih promjena Ustava odnosi se na dopunu članka 135. kojom se zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. Izmjene Ustava sadrže i nekoliko jezičnih izmjena, uz ostalo i promjenu naziva Narodna banka Hrvatske u Hrvatska narodna banka. Prihvaćenim Ustavnim zakonom, iz Ustava je u potpunosti brisana dosadašnja Glava IX. - Prijelazne i završne odredbe, odnosno brišu se odredbe koje su bile ili morale biti donesene, jer je prigodom donošenja Ustava 1990. godine Republika Hrvatska formalnopravno još bila u sastavu bivše SFRJ. Donošenjem ustavne Odluke o suverenosti i samostalnosti (25. lipnja 1991.), te potom Odluke o raskidu svih državnopravnih sveza s dotadašnjom SFRJ (8. listopada 1991.) te su odredbe potpuno konzumirane i prestale su važiti. Postupak promjene Ustava pokrenuo je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Promjena Ustava 2000. godine

Ustavnim promjenama usvojenim 9. studenog 2000. godine, sukladno izbornim obećanjima koalicije šest stranaka koje su na izborima preuzele vlast u Republici Hrvatskoj izvršena je revizije hrvatskog Ustava.Promjene Ustava Zastupnički dom je prihvatio sa 106 glasova za, 35 protiv i jednim suzdržanim.

Prema prihvaćenim izmjena hrvatski parlament dobio je ime Hrvatski sabor i bio je dvodoman. Pritom je uloga i položaj Županijskog doma drugačije definirana. Dato mu je pravo suodlučivanja u zakonima koji se odnose na pitanja ljudskih prava, izborni sustav, te na djelokrug tijela državne uprave. Suspenzivni veto tog Doma ograničen je samo na slučaj povrede prava jedinica lokalne i regionalne samouprave u zakonima koje nije donio sa Zastupničkim domom. Odredba po kojoj je Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera, a nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, mogao raspustiti Zastupnički dom, dodatno je precizirana. Prema tome, Predsjednik države Zastupnički dom mogao je raspustiti u slučaju da na zahtjev Vlade da joj se izglasa povjerenje Dom to ne učini (izglasa joj nepovjerenje), ili ako u roku od 120 dana Dom ne donese državni proračun. U Ustav je, uz lokalnu, po prvi puta uveden pojam područne, odnosno, regionalne samouprave. U odredbe o temeljnim vrednotama uvedene su i one o ravnopravnosti spolova. Prema prihvaćenim promjenama Sabor mora raspisati referendum o važnijim pitanjima, ako to potpisima zatraži 10 posto birača Hrvatske. U Ustav je uvrštena i odredba o "pozitivnoj diskriminaciji" prema kojoj se za manjine zakonom može pored općeg biračkog prava osigurati i posebno biračko pravo.

Ovom ustavnom promjenom uveden je novi sustav ustrojstva vlasti, odnosno zamjenjen je polupredsjednički sustav tzv. čistim parlamentarnim sustavom. Prema Smerdelu nije se radilo o problemu primijenjenog "sustava ustrojstva vlasti"", a još manje o teorijskoj "čistoći" i skladnosti sustava koji bi se imao primijeniti, već o političkom zahtjevu da se, koliko je to moguće učiniti ustavnim odredbama, uspostave institucionalne prepreke obnavljanju visoko centraliziranog sustava personalizirane vlasti Predsjednika Republike, kakav je razvijen tijekom posljednjih deset godina i kojem je, po prevladavajućem mišljenju, bitno pridonosio tako zvani polupredsjednički sustav uspostavljen Ustavom iz 1990. godine. Cilj je ustavnih promjena uspostaviti sustav odgovorne, ali istodobno i djelotvorne izvršne vlasti.[2]

Promjena Ustava 2001. godine

Promjenu Ustava Hrvatski sabor donio je 28. ožujka 2001. Za promjene je glasovalo 103 zastupnika, protiv su se izjasnila 36 zastupnika. Promjenama je ukinut Županijski dom, prestao mandat predsjedniku Vrhovnog suda i predsjedniku i članovima Državnog sudbenog vijeća.

Ustavnim promjenama iz 2001. godine ukinuta je dvodomnost Hrvatskog sabora, odnosno ukinut je Županijski dom. Takvo rješenje nastavlja se na raniju hrvatsku parlamentarnu tradiciju koja do "božičnog" ustava nije poznavala bikameralnost.

Promjena Ustava 2010. godine

Odlukom o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, koju je Hrvatski sabor donio 30. travnja 2010. godine, odlučeno je da se pristupi promjeni Ustava Republike Hrvatske prema prijedlogu koji je podnijela Vlada Republike Hrvatske 1. listopada 2009. godine i prema prijedlogu kojeg su podnijeli zastupnici u Hrvatskom saboru 16. listopada 2009. godine. Promjena Ustava prihvaćena je 16. lipnja 2010. Za izmjene Ustava glasovalo je 133 zastupnika, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan.[3]

Ovom su promjenom, a radi članstva u EU, ublaženi uvjeti za donošenje referendumske odluke. Umjesto dotadašnje natpolovične većine svih upisanih birača, ubuduće će biti dovoljna većina birača koji pristupe referendumu. Promjenom Ustava je omogućena primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a, kao i da se, i prije ulaska u EU, omogući izručivanje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima drugih država na temelju međunarodnih ugovora.

Ojačana je neovisnost pravosuđa i osiguran neovisan izbor pravosudnih dužnosnika, kao i puna neovisnost Hrvatske narodne banke i Državnoga ureda za reviziju.

Državljani članica EU-a će od ulaska Republike Hrvatske u EU imati biračko pravo na lokalnim izborima, a sudovima se daje ovlast da izravno primjenjuju pravo EU-a.

U Ustav je dodana i posebna glava, kojom je utvrđena pravna osnova članstva Hrvatske u EU i sudjelovanje u europskim institucijama.

Uz "europske promjene", u Preambulu Ustava uvrštene su sve 22 nacionalne manjine, kao i formulacija o pobjedi hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. U Ustavu je navedeno i da se država posebno skrbi za branitelje, hrvatske ratne vojne invalide, udovice i djecu poginulih hrvatskih branitelja.

Onemogućena je zastara za kaznena djela ratnog profiterstva te pretvorbenog i privatizacijskog kriminala.

Hrvatski državljani bez prebivališta u Hrvatskoj na izborima će ubuduće glasovati isključivo u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava u zemljama u kojima imaju prebivalište, no birat će fiksno tri zastupnika u Saboru, bez obzira na to koliko ih se odazove na izbore.

Ustavni suci će se, umjesto natpolovičnom, birati dvotrećinskom većinom svih zastupnika u Hrvatskom saboru, a sudac kojemu je istekao mandat će, ako Sabor ne imenuje novog, ostati na toj dužnosti do šest mjeseci nakon isteka mandata.

Izbrisana je odredba po kojoj se Ured predsjednika Republike Hrvatske uređuje posebnim zakonom, a ustrojstvo i djelokrug svog ureda utvrdit će sam Predsjednik Republike svojom odlukom.

O prijelazu hrvatskih vojnika izvan hrvatskih granica Sabor će, umjesto dvotrećinskom, ubuduće odlučivati natpolovičnom većinom svih zastupnika, ali uz suglasnost predsjednika države. Ako predsjednik Republike uskrati suglasnost, odluku će donositi dvije trećine zastupnika.

Kvalificiranom većinom saborskih zastupnika ubuduće će se donositi i državni proračun. Promijenjena je ustavna odredba o osnovnom školovanju, kojom se prije promjene samo osnovno školovanje određivalo kao obvezno i besplatno. Pravo na pristup informacijama postala je ustavna kategorija, a promjenama je ojačana i uloga pučkog pravobranitelja, kojemu se daje imunitet od kaznenog progona kakav imaju zastupnici.[4]

Struktura Ustava Republike Hrvatske

Ustav Republike Hrvatske, tzv. broj 1, koji se čuva u Ustavnom sudu Republike Hrvatske i koji se koristi u ceremoniji polaganja svečane prisege predsjednika Republike[5]

Izvorišne osnove

Ustav Republike Hrvatske započinje Izvorišnim osnovama koje ujedno imaju i značenje preambule. Naime, Izvorišne osnove u Ustavu više su od uobičajenog ustavnog proslova, te iako imaju deklaratorni značaj, ustavnopravna teorija daje im jednaku važnost kao i svim drugim dijelovima Ustava. Rasprava o vrijednosti preambule kao konstitutivnog djela Ustava razriješena je stajalištem prof. Sokola: "Preambula je dio ustava, ona je u cjelini zajedno s normativnim djelom ustava- ustav. Ako se promatra sadržajni odnos preambule i normativnog djela, odnosno Ustava redigiranog po članovima onda je preambula temelj Ustava.[6]" U prilog sažetijoj verziji Izvorišnih osnova u odnosu na usvojenu izjasnili su se npr. Savka Dabčević-Kučar (smatrala je da je tako predložena verzija "predidaktička, prepovijesna, neadekvatna jednoj preambuli Ustava"[7]), Veljko Mratović (smatrajući da je sažetija verzija Izvorišnih osnova "u skladu sa uobičajenim načinom formuliranja preambule"[8]) kao i mnogi drugi (Željko Olujić, Zvonimir Šeparović, Eugen Pusić...). Izvorišne osnove Ustava nastale su u trenutku kada je Hrvatska još uvijek bila dio jugoslavenske federacije te je njezin sadržaj u bitnom određen željom da se jasno deklarira pravo hrvatskog naroda na samoodređenje temeljeći ga na neprekinutoj povijesti hrvatske državnosti. Takav stav objasnio je u postupku izrade prijedloga Ustava Republike Hrvatske Franjo Tuđman:"ima razloga, ne samo povijesnih i edukativnih, nego li i međunarodno-pravnih, što inače spada u povijesne udžbenike da se možda u preambuli dalje nađe... ta povijesna činjenica, ta stvarnost Hrvatske državotvornosti i državne samobitnosti[9]". Izvorišne osnove doživjele su dvije naknadne promjene - 1997. uvrštavanjem dijela o Domovinskom ratu, te 2010. godine kada su uvrštene sve 22 nacionalne manjine, kao i formulacija o pobjedi hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. U raspravama o promjeni Ustava 2010. posebno je istaknuto od nekih ustavnopravnih stručnjaka kako Izvorišne osnove više ne treba mjenjati, štoviše da su zbog njihovog povjesnog značenja one za hrvatsku ustavnost usporedive sa Deklaracijom nezavisnosti (SAD) ili pak Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina (Francuska)[10].

Temeljne odredbe

Republika Hrvatska je određena kao jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država, u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Suverenitet RH neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Člankom 3. utvrđene su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj su za tumačenje Ustava: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav.

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom. U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom (načelo zakonitosti) te je svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Iako je Ustavom utvrđeno da se pitanja hrvatskog državljanstva, njegovo stjecanje i prestanak uređuju zakonom, posebnom ustavnom odredbom zajamčeno je da državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije, odnosno omogućena je primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a.

U ovoj glavi dan je opis grba, zastave i himne Republike Hrvatske, koji se podrobnije uređuju posebnim zakonom, propisano je da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te da je glavni grad Zagreb.

Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda

Odredbe Ustava iz glave III. usvajaju najviše međunarodnopravne standarde o zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako su utvrđeni u dokumentima UN-a i Vijeća Europe. Glava je podjeljena na zajedničke odredbe, osobne i političke slobode i prava, te gospodarska, socijalna i kulturna prava.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Hrvatski ustav ne primjenjuje sustav numerus clausus u pogledu zabranjenih osnova diskriminacije, već je moguće antidiskriminacijskim zakonodavstvom širiti dosege ove odredbe.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Tko se ogriješi o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.

Svako ljudsko biće ima pravo na život i nema smrtne kazne. Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva te se nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud. Svatko je nedužan sve dok se pravomoćnom sudskom presudom ne ustanovi suprotno. Jamči se privatnost doma, sloboda mišljenja i pravo vlasništva.

Ustrojstvo državne vlasti

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. U kratkoj povijesti ustavnosti Republike Hrvatske primijenjena su dva ustavna oblika organizacije vlasti: prvo, polupredsjednički sustav, od 1990. do 2000. godine; drugo, jedna inačica parlamentarnog sustava, uvedena ustavnim promjenama iz godine 2000. i bitno nadopunjena ustavnim promjenama iz 2001. godine, kojima je ukinut bikameralizam. Prema Smerdelu, politološki gledano ustavne su institucije prošle kroz nekoliko faza, koje možemo naznačiti kao: prvo, imperijalno (ratno) predsjedništvo (1990. – 1995.); drugo, izborna monarhija (1995. – 1999.) i treće, kohabitacija, u nekoliko varijanti (Mesić – Račan, 2000.-2003., Mesić – Sanader 2003.- 2008. godine).[11] Aktualna je kohabitacija Josipović - Milanović (2011. do danas).

Hrvatski sabor predstavničko je tijelo građana, nositelj zakonodavne vlasti. Sabor donosi zakone, odlučuje o ratu i miru, nadzire Vladu i obavlja druge poslove definirane Ustavom, donosi strategiju nacionalne sigurnosti i strategiju obrane RH, ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti RH, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja u skladu sa Ustavom te daje amnestiju za kaznena djela. Ima 100-160 zastupnika koji se u istom sazivu sastaju četiri godine. Pučki pravobranitelj u Hrvatskoj opunomoćenik je Hrvatskoga sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska, a bira se na razdoblje do osam godina te je samostalan i neovisan u svom radu.

Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Čine je predsjednik Vlade, jedan ili više podpredsjednika i ministri.

Sudbenu vlast obavljaju sudovi, ona je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Državno sudbeno vijeće je samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova, osim predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.

Ustavni sud Republike Hrvatske

Ustavni sud Republike Hrvatske čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom (do 2010. bila je potrebno natpolovična većina) glasova ukupnog broja zastupnika iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanim ustavnim zakonom. Ustavni sud nije dio sudske vlasti, već ima ulogu meta-vlasti, s obzirom na svoju dvostuku ulogu - pravnu i političku, kao čuvar Ustava. Temeljne odredbe o nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržane su u Glavi V. pod nazivom Ustavni sud Republike Hrvatske. Djelokrug poslova Ustavnog suda propisan Ustavom Republike Hrvatske razrađen je u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji se donosi u postupku određenom za promjenu Ustava.

Mjesna, lokalna i područna (regionalna) samouprava

Građanima se jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Pravo na samoupravu ostvaruje se preko lokalnih, odnosno područnih (regionalnih) predstavničkih tijela koja su sastavljena od članova izabranih na slobodnim i tajnim izborima na temelju neposrednog, jednakog i općega biračkog prava. Građani mogu neposredno sudjelovati u upravljanju lokalnim poslovima, putem zborova, referenduma i drugih oblika neposrednog odlučivanja u skladu sa zakonom i statutom.

Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi i njihovo područje određuje se na način propisan zakonom. Zakonom se mogu ustanoviti i druge jedinice lokalne samouprave. Jedinice područne (regionalne) samouprave su županije. Područje županije određuje se na način propisan zakonom.

Međunarodni odnosi

Glava VII. Ustava Republike Hrvatska podjeljena je na poglavlja Međunarodni ugovori te Udruživanje i razdruživanje.

U skladu s Ustavom, zakonom i pravilima međunarodnog prava, sklapanje međunarodnih ugovora u nadležnosti je, ovisno o naravi i sadržaju međunarodnog ugovora, Hrvatskoga sabora, Predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske usvaja monističko načelo odnosa između untarnjeg i međunarodnog prava, što znači da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i koji su na snazi te objavljeni čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona. Praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske potvrđeno je da Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati suglasnost odredaba međunarodnih ugovora s Ustavom, a koje su sukladno odredbama Ustava postale sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske.[12]

Međunarodni ugovori koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodni ugovori vojne i političke naravi i međunarodni ugovori koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku potvrđuje Hrvatski sabor (tzv. unutarnja ratifikacija). Međunarodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava Republike Hrvatske Hrvatski sabor potvrđuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Međunarodne ugovore koji ne podliježu potvrđivanju Hrvatskoga sabora sklapa Predsjednik Republike na prijedlog Vlade ili Vlada Republike Hrvatske.

Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske. Promjenom Ustava iz 1997. godine unesena je odredba o zabrani pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu (ovom odredbom unesenom u Ustav promjenama 2010.g. ublažena je ranija odredba koja je zahtjevala natpolovičnu većinu glasova svih birača).

Europska unija

Ova Glava dodana je u Ustav promjenom iz 2010., a njome su utvrđuje pravna osnova članstva Hrvatske u EU i sudjelovanje u europskim institucijama.

Promjene Ustava

Pravo na prijedlog promjena ima Predsjednik, Vlada ili barem petina Sabora. Većinom svih zastupnika donosi se odluka hoće li se pristupiti promjeni Ustava, a za izglasati promjenu potrebne su dvije trećine svih zastupnika.

Završne odredbe

Nalaze se na kraju Ustava i sadržavaju odredbe tehničke naravi.

Izvori

  1. Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.
  2. B. Smerdel, Ustrojstvo vlasti Republike Hrvatske - Nova ustavna rješenja i njihovi izgledi, Zbornik PFZ, 1/2001, str.5.-21.
  3. [1]
  4. Hrvatski sabor izmijenio Ustav RH
  5. Josipović uvježbao tekst prisege s Omejec
  6. Zapisnik 2. sjednice Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike str. 23/3/lj
  7. Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 2/1/HLJ
  8. Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 4/4/JG
  9. Zapisnik 2. sjednice Uredničkog odbora Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike, str. 11/5/HLJ
  10. B. Smerdel, Znanost, struka i politika: Ustavne promjene 2009., Informator, 2009.
  11. B. Smerdel, Ustavne promjene i hrvatski parlamentarni sustav – argumenti u prilog pozitivnog ustavnog modela ustrojstva vlasti, Liber Amicorum in honorem Jadranko Crnić (1928.-2008.) / Kačer, Hrvoje; Momčinović, Hrvoje; Žuvela, Mladen (ur.), Zagreb, Novi informator, 2009., str.37.-73.
  12. Rješenje USRH broj: U-I-350/2004 od 17. lipnja 2009.

Vanjske poveznice

Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Ustav Republike Hrvatske